Jučer smo u Carpacciu, koji je lošem vremenu usprkos, i opet bio posve pun, za predjelo naručili dasku, prekrivenu voštanim papirom, s talijanskim suhim mesom. Uz pršut i milansku salamu, dobili smo i par feta mortadele, koja je zasjenila sve drugo na stolu. Mortadela je, naime, bila rezana milimetarski tanko i ravnomjerno u savršene šnite koje su se u valovima spuštale na kruh. Pravilno, tanko rezanje esencijalni je preduvjet za uživanje u suhomesnatim proizvodima poput mortadele (ili bresaole ili kuhane šunke). Šnite moraju biti što tanje kako biste imali osjećaj da se meso topi u ustima, ali ne toliko tanke da se fete raspadnu ili da ne osjetite teksturu. Rezanje mortadele, uvijek s vrha prema dolje, zahtijeva vještinu, posebno s velikim mortadelama. Ali nema puno tako jednostavnih i raskošnih užitaka poput dobre, tanko rezane mortadele na svježem bijelom kruhu. Nażalost, u Zagrebu baš svugdje, pa i u dućanima koji drže bolje talijanske mortadele, ovu veliku salamu režu predebelo, što je čini neprivlačnom i neužitnom, vjerojatno zato što u većem dijelu Hrvatske ne postoji kultura konzumiranja mortadele.
Neki ljubitelji mortadele, doduše, zagovaraju rezanje na kockice umjesto tankih feta i to je predmet stalne rasprave. Ali nigdje se mortadela ne reže debelo kao salama što se rutinski događa u hrvatskim trgovinama. Mortadela je nastala u Bologni, najkasnije u četrnaestom stoljeću. Proizvodi se od svinjetine, s minimalno 15 posto dodane čiste svinjske masnoće (s vrata), koja se melje sa začinima, stavlja u crijeva s komadićima masnoće i suši se na visokoj temperaturi koja kuha meso. Dok je kod nas podcijenjena, u Italiji, osobito sjevernoj , mortadelu smatraju jednim od najvažnijih mesnih proizvoda. U bolonjskom megamarketu Fico, postoji čak i malo postrojenje za proizvodnju mortadele, gdje se povremeno održavaju radionice o toj iznimno ukusnoj salami, koju su nam jučer u Carpacciu baš savršeno narezali.
