Prije desetak dana u jednom su nam ribljem restoranu poluglasno rekli da danas, eto, imaju i prstace. Odbili smo iste sekunde. No, prije desetak godina vjerojatno bi ih naručili. Prstaci su uvjerljivo najfinije jadranske školjke. Ali, izlov prstaca zabranjen je još 1995. godine, s opravdanim razlogom. Skupljanje prstaca podrazumijeva razbijanje podvodnih stijena, što izaziva vrlo teške posljedice za morski ekosustav. Zbog toga su prstaci zabranjeni u većini mediteranskih zemalja (ali se smiju loviti i prodavati u Bosni i Hercegovini).
U Hrvatskoj roniocima, i onima koji prstace puštaju u promet, prijete ozbiljne novčane kazne, dok se za prekogranični šverc prstaca može završiti u zatvoru. Usprkos tome, u prvih desetak godina zabrane se malo tko držao. Naprotiv, prstaci su se redovito prilično otvoreno nudili u jednom restoranu na Prisavlju, preko puta Kockice, zgrade gdje su smještena tri ministarstva. Dapače, ondje smo katkad viđali i same hrvatske ministre kako jedu zabranjene školjke. U ono su se vrijeme prstaci, ispod pulta prodavali na glavnim zagrebačkim ribarnicama, Dolcu i Kvatriću, po cijeni velikih škampa. Zadnjih šest ili sedam godina svi smo se, srećom, nekako uozbiljili i civilizirali (barem kad je riječ o prstacima). Pa su prstaci tako nestali i s tržnica i iz svih pristojnih restorana. Stoga nas je šokiralo kad su nas početkom prošlog tjedna, poslije dosta vremena ponudili prstacima. Uvjereni smo da niti jedan odgovoran restoranski gost, kao niti jedan profesionalni restaurater, ne smije imati ništa s prstacima. Tu nije riječ samo o poštovanju zakona, nego o poštovanju prirode kao našeg glavnog strateškog resursa.
