U petak navečer u zagrebačkom Oxbo Grillu održana je zamalo sjajna večera u čast vinarija Benvenuti i Tomac. Kažemo zamalo sjajna, jer su sjajna bila vina, kao i vesela, snijegom romantizirana atmosfera. Hrana je, osim finih janjećih kotleta, uglavnom bila prosječna do substandardna, što osobito vrijedi za katastrofalni rižoto. Budući da u Oxbu jedemo jedno pet ili šest puta godišnje, pouzdano znamo da se ondje kuha bolje nego što se kuhalo u petak. No, slučaj večere u Oxbu nije izdvojen. Možemo se sjetiti barem desetak primjera unatrag deset godina, kada su i mnogo renomiraniji restorani od Oxba na velikim grupnim večerama prilično ugrožavali svoju reputaciju. Tako nas je na masovkama znala razočarati čak i naša omiljena Esplanada. O drugima da ne govorimo.
Očigledno je da hrvatski restorani nisu kadri pripremati večere i ručkove na kojima se jedan meni mora istodobno poslužiti za 60, 100 ili 150 gostiju. Evo zašto banketi i masovnije svečane večere redovito podbacuju. Prvi je razlog pogrešan izbor menija. Jela poput rižota naprosto se ne mogu korektno a kamoli vrhunski skuhati za puno gostiju odjednom. Sličan problem javlja se i u pripremi steakova i ribljih filea; kuhinje često nisu tehnički ekipirane da bi odjednom izbacile stotinjak steakova koji još moraju odstajati prije serviranja. Drugo, kuhinje velike većine hrvatskih restorana i hotela naprosto nemaju dovoljno kompetentnih ljudi da fizički mogu odraditi gala večeru za puno gostiju u razumnom vremenskom roku. I treće, prirodni je refleks i chefa i F&B managera da na masovkama prodaju ono što taj tjedan nisu uspjeli prodati a la carte. Ovo pravilo vrijedi u cijelom svijetu.
Stoga, kad vas pozovu na svečanu večeru za više od pedeset a pogotovo za stotinjak ljudi ili više, nemojte puno očekivati od hrane. Jedini zagrebački restoran koji se apsolutno uspješno suočava s gala večerama jest, naravno, Noel. No, Noel prima maksimalno pedeset ljudi za koje kuha sedam ili osam chefova, što cijeli proizvodni proces ipak čini održivim.
