Waldinger, smješten u istoimenom, vrlo dobrom hotelu, već je dulje od deset godina stožerno mjesto osječke i slavonske restoranske scene. Waldingerova se blagovaonica ukusno poigrava s motivima art decoa te stvara dojam autentičnog fine dininga. Vinski su hladnjaci sadržajem mnogo zanimljiviji od otisnute vinske karte, dok se konobari ponašaju kao da su prošli Esplanadinu školu. Mnogi skupi restorani na moru bili bi sretni s takvim osobljem. Waldingerova lokacija u strogom centru ovog povijesnog, baš klasičnog austrougarskog grada, daje restoranu i hotelu dodatni sloj identiteta. Koji se, međutim, gubi kad počnete čitati jelovnik.
Waldingerov jelovnik ne posjeduje, naime, nikakav identitet. Načas pomislite da ste na moru jer se suočite s dva jela od hobotnice. Pa zatim razmišljate jeste li u steakhouseu, jer se suočite s nekoliko (pogrešno) odležanih steakova. Osim smuđa i kulena, gotovo ništa na Waldingerovu meniju ne govori o Slavoniji i Baranji, o Kopačkom ritu i velikim rijekama i još većim ravnicama. Restorani opće prakse u regionalnom okruženju danas više nemaju puno smisla, jer publika želi specifičnu hranu s jakim karakterom. A ako se već ide na melange internacionalnih kuhinja, one moraju biti izvedene savršeno, što kod Waldingera nije slučaj. Za takvo što trebao bi im chef kalibra Jeffreya Velle.
U utorak navečer u Waldingeru smo naručili biftek odležan trideset dana, i file smuđa. Biftek je bio savršeno pečen, crveno ružičast sa slasnom tamnosmeđom korom, ali meso nije bilo dobro, što nije greška kuhara koji je pripremio ovaj unaprijed pogrešno tretirani steak. Naime, biftek, pisanica, fillet steak ili fillet mignon kako god ga nazvali, nikad ne odležava dulje od sedam dana, jer biftek nema dovoljno masnoće da bi podnio dehidraciju niti mu je potrebno dodatno omekšavanje, jer je svaki pristojni fillet mignon ionako putrasto mekan. Biftek se, ukratko, zaista ne smije odležavati trideset dana, ako ne želite dobiti suho meso gumaste teksture, kakvo nam je posluženo u Waldingeru. Ne greškom kuhara, nego greškom F&B menadžera, kojeg je netko uvjerio da bifteke treba odležavati.
Smuđ je bio sasvim okej, a hrpa slatkog povrća na kojem je poslužen bila je izrezana u savršeni julienne. Waldingerov je kruh gust i bogat, s možda prejakim aromama kvasca, dok je bučino ulje s OPG-a Biber baš senzacionalno. Cijene su smiješne za zagrebačke kriterije: biftek, ribu, tanjur sira, vode i buteljku izvrsnog Krauthakerova Mercsa iz 2015. godine, platili smo oko 400 kuna. U Zagrebu bi sve to koštalo barem 200 do 250 kuna više. Waldinger je OK. Ali, nedostaje mu jasna definicija, koja razlikuje dobre restorane od običnih restorana.
WALDINGER
Županijska 8, Osijek
HRANA 3/5 VINA +3/5 AMBIJENT -4/5 SERVIS 4/5
sve kreditne kartice
