“Moje je srce ko violina, nemoj da diraš kad ne znaš da sviraš,” orilo se Sofrom u Green Goldu u subotu navečer. Riječ je o velikom hitu Lepe Lukić s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, koji niste mogli izbjeći ako su vas natjerali da služite JNA u Vranju ili Gostivaru. Stara pjesma Lepe Lukić, prahimna turbofolka iz južne Srbije i zapadne Makedonije, danas dovodi do ekstaze dvadeset i tridesetgodišnjakinje i godišnjake u zagrebačkom najpopularnijem restoranu (gdje se hrana, usput, ponešto poboljšala, ali je jako daleko od dobre).
Mladi Zagrepčani, stotine i stotine njih, svakog vikenda uživaju u turbofolku uživo, što je njihov problem nad kojim se ne želimo zgražavati. Ne zato što mislimo da se o ukusima ne treba raspravljati, nego zato što je hrvatski prevladavajući opći društveni ukus ionako sveo na razinu te specifične vrste narodne glazbe.
Sofra je, međutim, relevantna za hrvatsku restoransku industriju zato što se radi o jednom od financijski najuspješnijih zagrebačkih restorana čiji godišnji prihod premašuje dva milijuna eura. Da nema narodnjačkog banda koji iz sve snage praši turbofolk hitove, Sofrin bi prihod vjerojatno bio dvostruko manji.
