Ovih nam je dana vlasnik jednog od najpopularnijih zagrebačkih klubova ispričao znakovitu i poučnu ljetnu anegdotu. Njegov ga je barmen obavijestio da je dobio ponudu tešku sto tisuća kuna od jednog kluba u Poreču, za četiri mjeseca rada u sezoni. Barmen ima najviše tridesetak godina. Vlasnik mu je rekao da prihvati ponudu i da se vide najesen, kada će taj barmen ponovo zauzeti svoje stalno radno mjesto u Zagrebu.
Ako spomenuti barmen nije preuveličao iznos koji mu je ponuđen u Poreču, riječ je o jednoj od najviših sezonskih transakcija u hrvatskom ugostiteljskom prijelaznom roku, koji iz ljeta u ljeto postaje sve dramatičniji. E sada, postavlja se pitanje može li se financijski opravdati neto plaća od sto tisuća kuna za četiri mjeseca? Jer, ako se na tu plaću isplaćuju sva davanja, ona se približava iznosu od 200 tisuća kuna. Ako je, pak, riječ o ugovoru o djelu, iznos opet ne može biti manji od 150 tisuća kuna, s obzirom da već sam PDV povećava trošak barmenove plaće za 25 posto.
Koliko koktela klub u Poreču mora prodati da bi opravdao trošak jednog radnog mjesta od recimo 150 do 175 tisuća kuna za četiri mjeseca? Budući da se u Poreču ne postižu cijene kao Dubrovniku, pa ni kao u Splitu, recimo da skuplji koktel u neko porečkom klubu košta sedamdesetak kuna. Matematika kaže da je po toj cijeni potrebno prodati više od 2100 koktela, kako bi se alimentirao trošak radnog mjesta od 150 tisuća kuna. Ako samo jedno radno mjesto košta više od dvije tisuće koktela, koliko pića takav klub uopće mora prodati da bi pokrio sve režijske troškove, plaće svih zaposlenih, najamninu, ulaznu cijenu sastojaka, PDV od 25 posto te da bi vlasnici ipak nešto zaradili? Poslovni model s tako visokim plaćama čini se posve neodrživim. Ili se na moru doista vrti još puno puno više novca nego što se javno zna.
