Hugelova smo vina prvi put ozbiljnije kušali u Londonu u listopadu 1999. godine, kad smo spletom okolnosti sudjelovali na jednom važnom političkom sastanku s ondašnjim britanskim ministrom vanjskih poslova Robinom Cookom. Poslije sastanka imali smo slobodno popodne, koje smo proveli obilazeći vinske barove i vinoteke u Cityu, pa nam je Hugel, o kojem smo puno čitali u Parkerovim knjigama, upao u oči i zapeo za nos. Navečer smo s dvojicom u ono doba prilično utjecajnih hrvatskih političara večerali u Swallow Streetu, u restoranu Down Mexico Way (koji više ne postoji, sada je ondje argentinski El Gaucho) gdje smo pili alzaška a ne južnoamerička vina, jer alzaška bijela vina zbog rezidualnog šećera sjajno ublažavaju ljutinu čilija meksičke kuhinje. A u Down Mexico Way kuhalo se opako ljuto, od guacamolea napravljenog za stolom nadalje.
U svakom slučaju , te su noći budući hrvatski premijer, njegov glavni politički partner i dvojica novinara popili jedno pet buteljki Hugelovih vina. Koja su bila toliko dobra da smo iduće jutro, prije odlaska na Gatwick, poharali vinoteku Harvey Nicholsa. U Zagreb smo se vratili s točno 12 boca Hugelovih vina, od bazičnog Classica, do Selection de Grains Nobles. Carinici na Plesu nisu se srećom bunili.
Romansa s alzaškim vinima u kasnijim se godinama nastavljala tek povremeno, na službenim i privatnim putovanjima, budući da ih u Hrvatsku nitko nije uvozio. U Strasbourgu, u Le Crocodileu, upoznali smo se s Weinbachom i Trimbachom, a kući smo ponijeli par buteljki Rene Muira. U londonskoj rotiseriji Rowleya Leigha uživali smo u rizlingu Cuvee Frederic Emile, jednom do najboljih Trimbachovih izdanja, da bi u Zagrebu počeli redovito piti alzaška vina tek kad su Dobra vina uvezla buteljke tvrtke Zindt Humbrecht koja spada među vodeće alzaške vinarije.
No, Dobra vina zatvorila su se prije godinu i pol (još radi webshop), a sada su Pago sokovi jedini ozbiljni uvoznik alzaških vina u Hrvatsku. Radi se baš o Hugelu, uz Trimbach, Weinbach i Zindt Humbrecht, najvažnijoj alzaškoj vinariji dvadesetog stoljeća.
Vinariju koja se danas zove Hugel et Fils osnovao je 1639. godine Hans Ulrich Hugel, koji je emigrirao u Alsace iz Švicarske, gdje se u ono vrijeme vodio poznato okrutni Tridesetgodišnji rat. Hans Ulrichovi sinovi izgradili su prvu obiteljsku kuću u alzaškom gradu Riquewihru 1672.godine, ali se vinarija preselila u centar mjesta tek 1902.godine, kad je njome upravljao Frederic Emile Hugel.
Hugel je i sada, skoro četiri stotine godina poslije osnutka, obiteljska, a ne korporacijska vinarija, što je u današnjem svijetu vina iznimno postignuće. Hugel se početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća pokazao kao jedna od pokretačkih snaga alzaške vinske industrije, zato što je pod utjecajem njegova lobiranja donesen novi zakon o klasifikaciji alzaških vina, koji je precizno odredio uvjete za kategoriju Vendage Tardive (kasna berba) i Selection des Grains Nobles (izborna berba bobica).U literaturi se taj zakon i danas katkad naziva Hugelovim zakonom.
Hugelova se vina dijele u nekoliko brendova. Ona s oznakom Classic dolaze iz vinograda drugih uzgajivača, ali pod dugogodišnjim ugovorima s vinarijom. Slijede relativno nedavno uvedena Estate vina, pa Grossi Laue. Tu su još Tradition i Jubilee te kasne i izborne berbe (kasne i izborne berbe često dobivaju blizu sto bodova) kao i posebni cuvee Schoelhammer, rizling s grand cru položaja, koji košta oko 120 eura i dobiva senzacionalne recenzije. U Hrvatskoj se zasad mogu kupiti osnovna Hugelova vina, iz linije Classic, koja predstavljaju odličan uvod u alzašku enološku poetiku. Alzaška vina gotovo uvijek posjeduju ponešto rezidualnog šećera, čak i kad se deklariraju kao suha. Riječ je najčešće, o pet od sedam grama za sive pinote ili sedam do devet grama za tramince i rizlinge, premda naravno ima iznimaka.
Visoke kiseline utječu na dojam suhoće (baš kao kod većine njemačkih rizlinga) dok šećer u alzaškoj stilizaciji ne čini vina slatkim nego uljastim i raskošnim . Alzaška su vina vrlo često izrazito aromatična, što vrijedi i za traminac iz 2014. godine u kojem smo iskreno uživali ovog vikenda. Ovdje, naravno, valja naglasiti kako je 2014. jedna od najboljih ovostoljetnih alzaških berbi možda u rangu s izvrsnom 2007. Berba 2014. dala je vina iznimne svježine, visokih kiselina, dobrih alkohola i nešto nižih preostalih šećera.
Hugelov Gewurztraminer Classic iz 2014. miriše po ružama, papaji i mangu, ima 13,3 posto alkohola, oko 8 grama šećera i skoro 6 grama kiselina. Tekstura je potpuno uljasta, baš raskošna, a vino se i danas doima svježe i pomalo mineralno kao u prvoj godini poslije berbe. Odlično se slaže s ljutim verzijama indijskih i kineskih kuhinja, ali i s foie gras, plavim sirevima i svježim voćem, vrijedi oko 90 ili više bodova, te predstavlja sjajan value for money ( košta između 130 i 140 kuna). Pinot Gris moćniji je i intenzivniji u teksturi i strukturi (14 posto alkohola, više od šest grama kiseline, manje od sedam grama šećera) ali, prirodno, siromašniji na nosu (sivi pinot nije aromatična sorta).
Važno je naglasiti da se alzaški sivi pinoti, koji su se nekada zvali i Tokay Pinot Gris (dok Europska Komisija nije zabranila uporabu riječi Tokay , na mađarski zahtjev) dramatično razlikuju do talijanskih i slovenskih sivih pinota. Alzaški su sivi pinoti neusporedivo gušći, teksturalniji i intenzivniji, od devedeset posto sivih pinota iz Goriških Brda, Collia ili Veneta. Hugelov Pinot Gris iz 2014. toliko je bogato vino, da se osim uz bijelu ribu jakovske kapice, škampe ili jastoge može bez problema servirati i uz teleće steakove ili crnu slavonsku svinju, kao i uz zaista propisno ispečeno pile.
Pinot Gris također vrijedi barem 90 bodova, i košta jednako kao traminac. Nažalost, Hugelov je rizling s Classic etiketom rasprodan (ono što je preostalo toči se u Alhambri, Bellevueu, Noelu i na još nekoliko ozbiljnih mjesta) a nove se količine očekuju za par tjedana. Hugelov Gentil, cuvee sastavljen od pet sorti, elegantan, donekle aromatičan osvježavajući i alzaški prepoznatljiv, ušao je čak i u pojedine barove i bolje kavane, pa smo ga prije nekoliko mjeseci pili u Maloj kavani, na zagrebačkom Trgu bana Jelačića. Hugel je jedna od klasičnih francuskih vinskih kuća. Jako je dobro za našu vinsku kulturu da se Hugelova vina distribuiraju u Hrvatskoj.
