Čak će i prosječnom vinoljupcu i gurmanu koji posjećuje zavodljivu, neodoljivu, proljetnu Barcelonu biti teško doći na ideju, a onda i donijeti odluku o vinskom izletu izvan njenih gradskih granica. Bogatu ponudu svih mogućih oblika i nivoa eno i gastro ponude kakva postoji u Barceloni nemoguće je izguštirati. Zasićenje se čini gotovo nemogućom misijom. Barcelona je krajem travnja još relativno malo popunjena turistima, i za vjerovati je da bi njezini stanovnici sada itekako uživali u toj uličnoj lakoći, da ih u većoj mjeri ne mori zabrinutost oko neizvjesnosti oko njihove nezavisnosti i izdvajanja iz Španjolske.
No, jugozapadno od Barcelone nalazi se ček pet ili šest poznatih vinorodnih regija od kojih tri sjaje osobitim sjajem i reputacijom. Penedes, Montsant i Priorat. I dok je Penedes veliko, količinski impresivno izvorište grožđa za niz velikih (ali i stotine malih) vinarija, druge dvije regije glase kao boutique regije. Posao me već dvadeset godina vodi do Barcelone i Penedesa, a pritom više od deset godina sanjam o odlasku do Priorata i Monsanta. To se napokon, sasvim neplanirano, i dogodilo! Makar i (pre)kratkim, jednodnevnim posjetom. Vina ovih regija nisu mi strana, neka od ponajboljih imena godinama su na policama Vivatovih vinoteka, ali nekako nikad nije bilo vremena za posjet. Priorat i Monsant su do sada bile gotovo začarana i čarobna, mistična područja o kojima se samo čitalo i sanjalo.
Navikli smo da se vinske regije nalaze eventualno jedna do druge, no potpuno je točno opisati da su Priorat i Montsant poput jajeta (pri čemu je Montsant bjelanjak a Priorat žutanjak). Na putu prema Prioratu, nemoguće je zaobići i ne proći kroz Montsant. Naša je posjeta stremila samom centru jajeta – vidjeti i doživjeti srce Priorata.
Kao i u mnogim drugim europskim a svjetski poznatim vinogorjima, u ovom dijelu godine, veća je mogućnost “poljubiti vrata” nego zateći vinare iza njih. Proljeće je doba sajmova i prezentacija, buđenja nove prodajne sezone, predstavljanja novih berbi i slično pa su vinari razasuti širom svijeta. Zahvaljujući velikoj sreći i slučajnosti, u podrumu smo zatekli jednog od onih vinara kojeg barcelonski sommelieri posebno ističu i cijene, poznatog španjolskog arhitekta, a već godinama i pasioniranog vinara, Alfreda Arribasa, osnivača i vlasnika vinarije Portal del Priorat. 
Arribasa smo našli upravo u barikani vinarije, koja odiše jednostavnošću i funkcionalnošću. Nigdje ni trunke luksuza. Naprotiv, svugdje oko nas iznenađujuće jeftini materijali i rješenja, da bi se tek nakon par trenutaka primijetila stručna ruka arhitekta. Vinarija je ukopana u teren koji prirodno pada, jednostavno je zasuta, poput kakvog maskirnog bunkera, za Priorat vrlo karakterističnim smećkasto-metalnim pločastim kamenjem. Mineralnost pršti kamo god se okrenemo. Arribas s još dvojicom u ekipi obilazi oko dvije, tri stotine barika. Zubi su mu sasvim tamni od kušanja.
U ove dvije regije, usprkos postojanju drugih sorti, pa čak i vrlo zanimljivih i odličnih bijelih vina iz bijelog ili sivog grenaša, sve se vrti oko dvije moćne cr(ve)ne sorte: carignana (ovdje, Cariñena) i grenaša (grenache, ovdje, Garnatxa). Nerijetko se proizvodi iz 80 i 90 godina starih loza. Vina su u pravilu vrlo izdašna, bogata, moćna, vrlo obojena, tamna i koncentrirana. Kao mlada, mogu biti i tanična i rustična. Alkoholi su vrlo često oko 14 posto, ali vodeći vinari ove regije nastoje proizvoditi što pitkija i svježija, elegantnija vina. I to im izvrsno uspijeva, donoseći im visoka priznanja širom svijeta. Prioratski crnjaci nisu “spaljeni” i džemasti, ne pucaju po šavovima od alkohola. Malom Prioratu (ispod 2000 hektara pod vinogradima) duboko se klanjaju i postiže respektabilne cijene.
Do Arribasove vinarije terencem nas je dovezla njegova asistentica Isabel. Krajolik je donekle nalik na najdivljije, a time i najdivnije predjele dalmatinskih južnih otoka ili skradinskog zaleđa. Vozilo razbacuje oštro kamenje vododerina kojima se uspinjemo, divlji krajolik, mediteransko bilje i raslinje, mnoštvo kaktusa. Vozilo se često vozi po rubu provalija, a u jednom trenutku prolazimo i kroz vodotok nemale proljetne rječice. Uzbudljiva je ovo vinska avantura. Uspinjemo se na vrh jednog od brežuljaka s dobrim pogledom, u vinograd kojeg sommelieri i vinoljupci izgovaraju s posebnim poštovanjem: Clos de Tros, lokalni grand cru u Arribasovu vlasništvu, s prepoznatljivim, stotinama godina starim kamenim terasama i lozama carignana posađenim 1912. godine.
Priorat je vrlo brdovit i veliki broj vinograda posađen je na terasama koje prate teren, slično kao u dolini rijeke Duoro u Portugalu. Obrada vinograda i uzgoj grožđa skuplji su nego u nešto ravnijem Monsantu a to se ogleda i u cijenama prioratskih vina. Berba je ručna, urod ograničen na najviše šest tona po hektaru, ali u stvarnosti vrlo često dosiže tek pola od toga. Temparature se ljeti dižu do 35 ili 38 stupnjeva, a oborina je malo, pa je na lozama često vidljivo navodnjavanje “kap po kap.” Ceste su vrlo zavojite, i usprkos malim udaljenostima putuje se sporo. Ono što posebno upada u oči je turizma ovdje gotovo da nema. Vrlo je malo naselja i kuća između naselja, tek puno predivne divljine. I bush vines vinograda, panjeva loza bez ikakve vinogradne armature usred te divljine. Smještaji su rijetki, a hoteli još rjeđi. Isabel nas upućuje u jedan od rijetkih restorana u ovom kraju, La Cooperativa u siesta-praznom, kamenom mjestancu Porreri, u kojem se izvanredno jede, uz sva najbolja lokalna vina, naravno. Uživamo prvo u Clos Mogadorovom bijelom Nelinu koji ovdje stoji tek 60-tak kuna više nego u vinoteci u Barceloni, a nakon toga u Arribasovom Negre de Negres, pred kojim su još godine budućeg razvoja u boci (ako se koja boca uspije sačuvati).
Na žalost, vinariju najveće internacionalne zvijezde Priorata Alvara Palaciosa (Finca Dolfi, Les Terrasses, L’Ermita…) zatičemo već zatvorenu, ali nas ugodno iznenađuju otvorena vrata Clos Martineta Josepa Luis Pereza. Obitelji legendarnog Rene Barbiera i obitelji Pereza višesmjerno su isprepletene u vinarijama Mas Martinet, Venus Univerzal i Clos Mogador. Povezuje ih atraktivna vinarka Sara Perez, supruga Rene Barbiera IV. Vina ovih vinarija uvijek su doživljaj kušanja i neizostavan su izbor s vinskih karata barcelonskih restorana. Tek dan ranije, u ribljem restoranu uz super svježe jakobove kapice i kapelunge te orijaške škampe i kozice, uživali smo u vrlo specifičnom roseu Venusa.
Kod Pereza u Martinetu kušamo, među ostalim, i vino iz vinograda na čiji je rub prije berbe 2015. godine stigao požar. Još nikada do sada nismo imali prilike kušati tako zadimljeno vino. Da nismo dobili objašnjenje o požaru, zaključili bismo da je neki od barriquea bio daleko presnažno tostiran.
Zanimljivo je da je usprkos dugoj tradiciji vinogradarenja i vinarenja, još od rimskih vremena, i usprkos današnjem izuzetno visokom ugledu Priorata, u ranim 1990-tima tamo bilo tek 15 registriranih DOQ vinarija. Taj je broj u svega 25 godina narastao na preko 100. Priorat i Montsant itekako vrijedi posjetiti, a mi ćemo se sada kada smo ova vinogorja barem površno upoznali, svakako ponovno vraćati.
