Ovog se proljeća knjižarama pojavilo Kasno ljeto (Fraktura) nova, devetnaesta zbirka poezije najvećeg živućeg hrvatskog pjesnika 84-godišnjeg Danijela Dragojevića. Dragojević, koji je za hrvatsku književnost jednako važan kao Antun Branko Šimić ili Tin Ujević, samo naizgled piše hermetično. Njegove su pjesme zapravo briljantne, vatrometne i zabavne igre riječi koje izazivaju tisuće i tisuće emotivnih i intelektualnih asocijacija, i koje čitatelja dovode u sasvim posebno raspoloženje. A jedan od značajnih elemenata posebnog raspoloženja jest uživanje u zaista vrhunskim pićima. Stoga smo složili listu nekoliko osobito dojmljivih pjesama iz Kasnog ljeta, skupa s vinima, whiskyjima i konjacima koje smo poželjeli piti dok smo čitali te pjesme.
“Kako me napušta prozor. Pogledam, svuda malo ili ništa. Oskudan zvuk, malo boja, zatvoren vidik. Da sam slikar, kako bi mi se osjećala ruka?
Odlaze stabla s pticama, brod s dimom, i bez dima.
Prije je tu lajao pas, Netko me zvao. Bog, možda.
Bog je prozor. Lijepo, opće mjesto , zatvarano i otvarano. Zatvara li se sada? Dišem lagano, Da sam bar bilo kakva težina. Ali nisam.
Moram se okrenuti.”
Vintage Krug iz 80-tih. Uz ovu trpku, tužnu, tjeskobno filozofirajuću pjesmu, odmah smo se sjetili elegantnog, bogatog šampanjca koji je i sam polako na odlasku, ili gubljenjem perlanja i kiseline sugerira da se pretvara u nešto drugo. Vrlo stari šampanjci znaju biti idealna meditativna pića.
“Kad sam bio živ, bilo je lijepo čekati četvrtak, moj najdraži dan. Tri dana s jedne, tri s druge strane, vrijedilo je prelaziti u šest postaja do pouzdane sredine i obradovati se; četvrtak, malo sunce na bilo čemu, na svačemu. Obično, dani su negdje tamo, takva im je narav; on je tu, da brani oblik svega do čega mu je stalo, ne dopušta da oteče. Pjeva žuto, tuče sa zvonika, hoda, čita Superviellea, gleda djecu što se igraju u parku:on nabraja i zbraja. Kada uz mene hoda i šuti, znam da se meni obraća, a ja mu kažem:kada mene više ne bude, tebe će biti kao i dosad, to smo se dogovorili.”
Didier Dagenaeu Pur Sang 2005. Ovaj zaigrani memento mori kao da traži nervozno, hiperenergično, jednako zaigrano, a opet aristokratsko vino poput Dagenaeauvih sauvignona. Pur Sang iz 2005. iz raznih nam je razloga ostao u dugom sjećanju.
“Na lice je pala sjena. Osjetivši je,
lice se izmaklo i ostavilo je samu.
Sama, a oblikovana po licu,sjetna,
nadajući se osloncu, sada ga traži, čeka i ne nalazi. (Bijelo vrijeme, daleko lice, siva nelagoda).”
Delamain XO Pale and Dry. Nježna pjesma o fragmentu potpune izgubljenosti , koji postavlja milijun pitanja, navukla nas je na najelegantniji, možda najnježniji široko dostupni konjak, koji svojom relativno blijedom bojom, bezbrojnim nijansama okusa i mirisa i neagresivnim alkoholom, komunicira s ugođajima koje izaziva Dragojevićeva poezija
“S tri prazne stolice za jednim stolom. Tako me dočekuje ljeto. Gledam otvorenim i zatvorenim očima, tko je u tim prazninama, jesam li uistinu četvrti. Da ne bi praznina rasla, da bih ublažio trpkost, koliko šećera treba? Kakav ritual za to čega nema u mirnom danu? Gdje sam? Okrećem žličicu, okrećem, potaknut pokretom čekam da osjetim blago okretanje zemlje, blago kao nevidljiva ptica.”
Lagavulin 16 years.Čitamo li ovu pjesmu doslovno, jasno je da nam treba jaki whisky s morskim, slanim, mineralnim crtama
“Sova bez leta, bez huka, bez ljubavi
Prema sutonu i noći, bez gnijezda
I mladih u njemu, bez lova i okrutnosti,
Bez sigurne rupe i izazovne praznine
Bez težine, sabranosti, ljepote, igre,
Bez mjesta u mašti, ogledalu, knjizi,
Zvijezdi, misli, tajni; ta sova bez sove”
Dom Perignon 2002. Egzistencijalistička pjesma o tome kako možemo biti ništa, potaknula nas je da poželimo šampanjac koji uvijek i u svim okolnostima zadržava najčvršći mogući identitet. Perignon iz 2002. koji bi se sada morao približavati svom drugom vrhuncu , ultimativna je točka identiteta u svijetu vina.
