U kasno proljeće 1997. godine novine su s ponosom i ushićenjem izvještavale o otvaranju preuređene Vile Dubrovnik. Govorilo se kako je dubrovački turizam napokon dobio hotel stvarno luksuznog ranga koji će, eto, preporoditi turističku ponudu Grada i postaviti nove, visoke standarde. Tog smo ljeta proveli tri tjedna u Vili Dubrovnik. Evo kako je to izgledalo.
Ondašnja Vila Dubrovnik imala je prelijepu terasu za ručak i večeru, dobre druge javne prostore, hotelski brodić koji je vozio goste do Stare luke, izvanredan pogled na grad i fantastičan vrt, jedan do najsenzacionalnijih u gradu koji obiluje senzacionalnim vrtovima. Međutim, sobe su bile male, skoro pa asketski namještene, s portabl televizorima, kupaonice gotovo neugledne, a ponuda hrane i pića daleko od luksuzne, usprkos golemim naporima sjajne direktorice (ako se dobro sjećamo, zvala se Nada Marić). Po današnjim kriterijima, Vila Dubrovnik iz 1997. godine koju je ondašnja hrvatska javnost smatrala luksuznim hotelom, lavirala bi između tri i četiri zvjezdice. Nova Vila Dubrovnik, otvorena prije desetak godina, najluksuzniji je hotel u Dubrovniku, koji zaista zaslužuje svih pet zvjezdica i ocjenu 9 kroz 10 inače vrlo strogog londonskog Telegrapha.
Villa Dubrovnik
U usporedbi dvije verzije Vile Dubrovnik nalazi se, zapravo, lapidaran odgovor na pitanje zašto u Hrvatskoj ima sasvim malo hotela koji zaista zaslužuju pet zvjezdica. Prije svega zato što pravih hotela s pet zvjezdica u Hrvatskoj sve do sredine prošlog desetljeća uopće nije bilo. Uz samo jednu iznimku, zagrebačku Esplanadu. Pet zvjezdica za hrvatsku su hotelsku industriju posve novi proizvod, koji se počeo razvijati tek prije desetak godina. U ranijim desetljećima stanoviti broj domaćih hotela jest nosio pet zvjezdica. Zagrebački InterContinental u svojim je najboljim danima opravdavao pet zvjezdica raskošnim javnim prostorima i izvrsnim F&B-jem, ali su sobe bile uglavnom skučene i nedostojne pravih pet zvjezdica. Isto vrijedi za Sheraton iz devedesetih, uz iznimku zaista jako dobrih soba i apartmana na sedmom katu.
Na moru baš ni jedan hotel nije zasluživao pet zvjezdica, sve dok se nije otvorio Kempinski u Istri, i dok Goran Štrok nije podigao Bellevue u Dubrovniku, te godinu ili dvije kasnije preuredio Excelsior. Svi hoteli na obali koji su u ranijim godinama nosili pet zvjezdica, na čelu s nekoliko opatijskih, nikada ih nisu mogli opravdati. Često ni četiri.
Organizirano hotelijerstvo s pet zvjezdica u Hrvatskoj je, dakle, započelo s Kempinskim i s Goranom Štrokom, prije tek nešto više od deset godina. Istodobno je Adris sa svojom turističkom kompanijom Maistra dio svoje strategije počeo graditi na hotelijerstvu s pet zvjezdica, pa su tako u Rovinju otvoreni Monte Mulini, Lone i Adriatic (koji službeno ima četiri, ali osim usluge u baru, vrijedi pet), dok bi do kraja godine trebao biti završen Park, Maistrin dragulj u kruni. Slijedila je lošinjska Jadranka s Alhambrom, Bellevueom i uvjerljivo najambicioznijim gastro programom u cijeloj hrvatskoj hotelskoj industriji, te nekoliko manjih hotela poput Navisa, Bevande i Meneghettija (koji također službeno nema pet zvjezdica premda je u stvarnosti riječ o daleko najluksuznijem istarskom hotelu). U međuvremenu je, naravno, otvoreno relativno mnogo drugih hotela, koji u službenoj kategorizaciji drže pet zvjezdica, ali koji ih,opet zapravo ne zaslužuju.
Kako su hoteli s pet zvjezdica za nas novi turistički proizvod, logično je da se hrvatska hotelska industrija s njima ne snalazi. Prvo, domaćem hotelijerstvu nedostaje knowhow za upravljanje hotelima s pet zvjezdica, a unajmljivanje stranog menadžmenta nije se pokazalo kao najsretniji potez. Drugo, hrvatskim hotelima je i prije nedostajalo osoblje za pet zvjezdica. Tvrtka Jadranski luksuzni hoteli do 2007. godine nije zapošljavala ni jednog sommeliera, dok su glavni kuhari često bili stranci koji su dolazili s raznih cruisera, i koji nisu bili zainteresirani da bilo što ozbiljno naprave. O nižem osoblju da ne govorimo. Treće, u Hrvatskoj ne postoje ozbiljni međunarodni brendovi s pet zvjezdica (osim Kempinskog). U Hrvatskoj nema ni St.Regisa ni Peninsule ni Ritz Carltona ni Four Seasonsa, koji bi mogli postaviti standard pravog five star hotelijerstva. Četvrto, osobito bitno, investitori u five star hotele u Hrvatskoj prečesto se ponašaju kao da ulažu u nekretnine, a ne u luksuzni turizam. To znači da su spremni potrošiti vrlo mnogo novca u samu zgradu njeno uređenje, namještaj ili mramor u kupaonicama, ali zato dramatično štede na osoblju, hrani i piću, što stvara hotelske bastarde koji dizajnom i opremom zaslužuju pet zvjezdica, dok se posluga, kuhanje i doručak, koji je jedno od najvažnijih ogledala svakog pravog hotela, često svode na tri zvjezdice.
Hoteli s s pet zvjezdica iznimno su važni za Hrvatsku. Riječ je o onom segmentu naše turističke industrije, u kojem postoji golemi prostor za napredak, i koji može preuzeti efekt multiplikatora za ugostiteljsku i vinsku industriju (ali i za trgovinu i kulturnu proizvodnju), jer gosti iz hotela s pet zvjezdica najviše troše. Čini se da će, nažalost, trebati još dugo vremena i jako puno znanja i ozbiljnih strategija da bi se u Hrvatskoj razvila bogatija i autentičnija scena hotela s pet zvjezdica.
