Organizatori zagrebačkog roštiljskog festivala Chill&Grill koji se na Bundeku održavao uoči Prvog maja, objavili su podatke o rekordnom broju posjetitelja koji se procjenjuje na 40 do 60 tisuća ljudi. S obzirom na činjenicu da je Zagreb za prvomajski produženi vikend bio ozbiljno ispražnjen, obje brojke zvuče prilično respektabilno. Reklo bi se, dakle, da Hrvati roštilj nikada nisu više voljeli nego što ga vole danas.
O tome, uostalom, svjedoče i bezbrojne ciljane televizijske i internetske reklame kojima trgovački lanci pokušavaju prodati sve što je vezano uz roštilj: od gotovih ćevapa i pljeskavica, preko raznovrsnih roštilja, do sredstava za potpalu drveta. Međutim, kad je riječ o restoranskoj industriji, čini se da vrijeme roštiljarni, barem onih klasičnih, polako prolazi. Evo zašto.
U Zagrebu se unatrag više od godinu dana nije otvorila ni jedna samostalna roštiljarna, osim bistroa Na Dolcu, za koji smo prije nekoliko mjeseci bili prisiljeni napisati da baš nigdje nikada nismo probali tako žilavu pljeskavicu. Sve ostale roštiljarne otvorene u tom razdoblju, ustvari su franšize već poznatih brendova. Ti brendovi otvaranjem novih lokala bitno smanjuju troškove nabave, što rezultira niskom kvalitetom, masovnom prodajom smrznutih ćevapa i pljeskavica i mljevenim mesom koje ima teksturu paštete. I te franšize međutim, sve češće izlaze iz okvira roštiljarni, pa se tako Batak Grill na citylights plakatima reklamira roastbeefom ili telećom koljenicom, jelima koja nemaju što tražiti u standardnom roštiljskom repertoaru. A jedna od vodećih zagrebačkih roštiljarni, pivnica Budweiser, ionako velikim dijelom živi od gotovih jela s dnevnog jelovnika.
Kad smo jutros, u ovu sunčanu nedjelju pokušali napraviti liste najboljih zagrebačkih roštiljarni, vidjeli smo da bi ta lista u ovom trenutku bila potpuno besmislena, jer bi sadržavala baš sve iste gostionice kao prije pola godine, godinu dana ili čak dvije godine. Tu su, dakle Tvornica Pljeskavica Kosta na Savskoj, prastari i vrijedni Stari kotač u Prečkom, Budweiser i Tomislav, Žar u Badalićevoj, eventualno Labus… i to je sve. Izbor dugo nije bio manji, i nikad nije bio zastarjeliji.
Jedan od razloga za polagani odlazak roštiljarni jest njihova uniformiranost: sve nude otprilike iste formate skoro istog mljevenog mesa, pečenog na istom ili sličnom žaru od drvenog ugljena. Drugo, lanci poput Batka prirodno su zatvorili prostor neovisnim roštiljarnama. Treće, očigledno je da mlađa publika roštiljarne smatra pomalo starinskima, pa se radije opredjeljuje za sve druge oblike hrane između fast fooda i ozbiljnih restorana, bilo da je riječ o burger barovima, azijskom street foodu, salatama i wrapovima ili potpuno originalnim stvarima poput Marinadinog repertoara.
Uostalom, o trenutnoj nepopularnosti roštiljarni svjedoči činjenica da u glavnoj zagrebačkoj turističkoj ulici, Tkalčićevoj, postoje svi mogući oblici street fooda osim roštiljarne (prastaru ćevabdžinicu na početku Tkalčićeve ne računamo jer je pripadnica drugog žanra, fast fooda). Pravih roštiljarni nema ni na Cvjetnom trgu (osim Batka o Food Hallu Cvjetnog trga) ni u Teslinoj, Masarykovoj ni Preradovićevoj. Klasične roštiljarne, one s pet ili šest glavnih jela, tri salate i dva priloga, svakako će preživjeti. Hrvati obožavaju roštilj, osobito ako se na roštilju peku veliki komadi mesa. No, roštiljarne trenutno spadaju u manje propulzivan dio zagrebačke restoranske scene.
