Bože, što je taj volio jesti! pisali su prije četiri godine na blogu Twicemodern, Nismo imali pojma koliko je Picasso volio hranu dok nismo naišli na knjigu Picasso Bon Vivant Ermine Herscher (Rizzoli International 1996.) Riječ je o knjizi, raskošno ilustriranoj fotografijama i reprodukcijama Picassovih slika i crteža, s pedesetak recepata jela koja je genijalni slikar volio slikati, kuhati i jesti.
Izložba otvorena ovih dana u Picassovom muzeju u Barceloni, ide puno dalje. U više od 200 Picassovih djela, autori Picassove kuhinje istražuju njegov fetiš hrane, strast i sva komplicirana značenja koja je Picasso hrani davao u životu i u svojoj umjetnosti.
Picasso za ručkom na fotografiji Roberta Doisneaua
Katalonske kobasice, pečena jaja, salate od hobotnice, listovi, slatke ljetne breskve, zimski limuni…na Picassovim slikama nisu samo detalji, već simboli, metafore i kulturni označitelji ili emotivna autobiografija.
Frigani bikići na skici u čast rođenja sina matadora Paca Muñoza 1957.
Mrtva priroda s porilukom i vrčem-ždralom
“Kada na Picassovim slikama vidite voće, povrće, jela, to nisu samo motivi, već otkriće kuhinje koja nastanjuje neka njegova djela, kao što je Picasso na svoj način nastanjivao kuhinju, “ objasnio je direktor muzeja Emmanuel Guigon el Cultural, “Kuhanje i hrana su suptilni razotkrivajući faktor kod Picassa.” Kuhinja je tako za slikara kreativni prostor i podsjećanje na djetinjstvo u Malagi. On ponekad na stol stavlja stara jela da bi podsjetio Španjolsku na ono čega se odrekla, što je ostavila za sobom. Od 1897 do 1903. na slikama mladog Picassa vide se i nove relacije prema hrani.
Kuhinja 1948.
Tada je bio čest gost barcelonskog restorana Quatre Gats. Voditelj restoran Pere Romeu primijetio je Picassov talent i zamolio ga da dizajnira meni i slika jelo dana. U Parizu je radio isto. “Što slikaru s Montmartrea i Montparnassea može biti tipičnije od njegove lule, njegovog duhana, gitare naslonjene na kauč ili sifona na stoliću?” pita se Picasso u lamentacijama o kubističkoj ikonografiji. U drami koju je za vrijeme rata u Parizu napisao za tri dana, glavni likovi su kolač “vrlo slobodnih erotskih navada” i jedan luk. U Gospođice iz Avignona stavio je bobice grožđa, mrtve prirode s hranom su sve samo ne mrtve. Svaki detalj svakodnevice na slike ulazi prirodno i pun značenja, žlica, čaša apsinta, boca Anis del Mona ili artičoke, pečenja, chorizo. Hrana defilira kroz Picassova platna, a kuhinjski alati postaju dijelovi skulptura, kao prenositelji misli.
Boca Anisa Del Mono, 1915.
Izložba je podijeljena u deset segmenata od kojih svaki priča drugu priču. “Od početka do kraja života Picasso je slikao kuhinje kao kreativne prostore, “ rekao je Guigon. Izložba počinje s dvije slike kuhinja naslikane u Malagi a završava velikim platnom nazvanim Kuhinja. U segmentu posvećenom gravurama Picasso je prikazan kao šef kuhinje, kojemu asistenti pripremaju boje i ploče. Picassova poezija puna je aluzija na hranu. “Gledaj, stavio sam buket poriluka u ovu mrtvu prirodu, želim da mi platno miriše na poriluk, “piše Picasso, koji je često pisao za kuhinjskim stolom.
El buffet del’Catalan, 1943.
Godine 1943. u dvije je slike ovjekovječio buffet u Le Catalanu (otvoreni buffet je tradicionalni način posuživanja hrane u Kataloniji) u koji je tada stalno išao. “Mjesecima sam ručao u Le Catalanu, mjesecima sam gledao u njegov buffet i nisam mogao misliti ni na što osim na idući buffet. Jednog sam ga dana odlučio naslikati. Kad sam sutradan došao tamo, buffet je nestao, njegovo mjesto bilo je prazno…Nehotice sam ga progutao.” pričao je Picasso, “Ne mogu više trpiti ovo čuđenje koje ne zna ništa o svijetu i nikad nije ništa naučilo do žudjeti za stvarima i prožidrati ih žive.” Tako je doživljavao umjetnos tu koju je donio svu svoju želju i glad. I brda hrane koja nikoga nisu mogla zasititi, jer nikad nisu ni bila samo za tijelo.
