S predsjednikom jedne od najmlađih, ali i najambicioznijih šampanjskih kuća, vinarije Barons de Rothschild (koju kod nas zastupa Pago Croatia) razgovarali smo na terasi raskošno lijepe lošinjske vile Hortenzija. Frederic Mairesse, energični Francuz koji odlično govori engleski, i koji je profesionalni ugled stekao izvan Champagne, u Dolini Rhone, koncentrirano nam je objašnjavao kako je to podignuti novu šampanjsku kuću, i kako izgleda raditi za obitelj koja spada među nekoliko najbogatijih na svijetu. Zanimljivo je napomenuti da su vina s etiketom Barons de Rothschild postala kućni šampanjci pariškog i londonskog Ritza
Šampanjerija Barons de Rothschild osnovana je, praktički ni iz čega, prije petnaest godina, da bi danas dosegla proizvodnju od pola milijuna boca godišnje. Budući da je u Champagni, ako niste grower, prilično komplicirano pokrenuti novu vinariju, kako je izgledalo osnivanje BDR-a?
Ovdje prvo treba reći da Rothschildi nisu novi u Champagni. Kad je Ruinart prije mnogo godina, u prošlom stoljeću, bio upao u financijske probleme, obratili su se Rothschildima, koji su im posudili novac, te su u jednom trenutku držali oko 40 posto vlasništva u Ruinartu. Onda je Ruinart 1962. godine odlučio raditi s Moet et Chandonom, pa su se Rothschildi povukli iz Ruinarta, ali su nastavili investirati u Henriot. Krajem 90-tih izašli su iz Henriota, te su planirali kupiti jednu od vodećih vinarija u Champagni. Na tržištu su bili Krug i Taittinger, no iz raznih razloga te se transakcije nisu realizirale. Pa su ondapočetkom 2000-tih Eric Rothschild iz Lafitea, Phillipine iz Moutona, i Benjamin iz Chateau Clarkea odlučili krenuti ispočetka, te utemeljiti novu šampanjeriju. Tako je nastala šampanjska kuća Barons de Rothschild, prvi vinski pothvat još od 18. stoljeća, koji ujedinjuje tri grane obitelji. To je na neki simboličan način logično, budući da je šampanjac nužno mozaik različitih vina, vinograda, stilova, koji svojom filozofijom omogućuje blisku suradnju različitih osoba.
Okej, to je povijest i ideologija. A kako se zapravo počeo proizvoditi šampanjac Rothschildovih?
Dakle, tvrtka je osnovana 2003. godine. Prošle su dvije godine da bi se potpisali svi mogući ugovori kako bi tvrtka postala funkcionalna, pa smo s vinifikacijom počeli 2005. Te smo godine kupili prvo grožđe, a prvi se šampanjac pojavio na tržištu 2009. godine. Svi članovi obitelji bili su odlučni u jednom. Rekli su mi: ”Mi smo Rothschildi, i moramo biti drukčiji. Mi se moramo razlikovati od bezbrojnih drugih šampanjerija.”
Konkretno govoreći, kad je riječ o okusu i strukturi šampanjca, odlučili smo, kako bi se razlikovali, bazirati našu proizvodnju na chardonnayu. Na sceni nema mnogo kuća koje svoja vina temelje na chardonnayu, pa smo procijenili da će nas već ta strateška odluka odmah izdvojiti od konkurencije. Naravno, kad se proizvodnja šampanjca bazira na chardonnayu ona je mnogo skuplja, ali Rothschildima su distinktivnost i kvaliteta bile najvažniji, jer oni uvijek žele samo najbolje. Danas je jasno kako se radilo o ispravnoj odluci.
Kako bismo dodatno osnažili visoku kvalitetu kao glavno načelo proizvodnje, mi koristimo vrlo visoko postotak rezervnih vina, a naš bazični šampanjac BDR Brut koji se sastoji od 60 posto chardonnaya i 40 posto crnog pinota, odležava na kvascima pune četiri godine, što je, kako znate, više nego dvostruko od zakonskog minimuma za non vintage.
A kako ste uopće nabavljali rezervna vina, koja kao nova vinarija niste mogli imati? I kako ste uspjeli kupovati grožđe kad se zna da su skoro svi vinogradari pod ugovorom s već postojećim kućama?
Dakle, tu su nam pomogli naši prijatelji iz klasičnih, starih šampanjskih kuća poput Pol Rogera, Kruga, Bollingera, Roederera… Oni su nam pomogli da dođemo do ugovora za otkup grožđa s grand cru i premier cru položaj, poput Avisea, Ogera, Cramanta ili Vertusa. Oni su nam, nadalje, omogućili da kupimo čak pet milijuna litara rezervnih vina. U svemu tome važnu je ulogu odigrao ugled Rothschilda u vinskom svijetu. Ipak je tu riječ o vlasnicima Lafitea Rothschilda i Mouton Rothschilda, koji su, kako sam već bio spomenuo, dugo bili prisutni u Champagni. Nadalje, Eric je bio blizak s Pol Rogierom jer im je pomogao kad su bili u financijskim problemima, dok je Benjamin bio u dobrim odnosima s Krugom, jer je krajem 90-tih razmišljao o kupnji Kruga.
No, osim otkupa grožđa i stvaranja zaliha rezervnih vina, treći ključni trenutak u razvoju tvrtke jest gradnja nove vinarije na Cote de Blancs, u srcu chardonnaya. Rothschildi žele biti ondje gdje vina zaista počinju, tako da je gradnja te vinarije jedan od bitnih elemenata za našu šampanjsku kuću.
Gdje su Vaša glavna tržišta?
Jako puno prodajemo u Aziji, s posebnim naglaskom na Japan, Hong Kong i Kinu. U Francuskoj planiramo prodavati oko 20 posto naše proizvodnje. U Europi tu su skandinavske zemlje, Njemačka Belgija, i naravno Velika Britanija. Sjedinjene Države se podrazumijevaju, ušli smo i na neka južnoamerička tržišta, a zaista mi je drago da smo prisutni i u Hrvatskoj
U relativno kratkom roku dostigli ste prodaju od pola milijuna boca godišnje. Što su daljnji pravci razvoja?
Dakle, sadašnja se prodaja uglavnom temelji na bazičnom Brutu. Količine vintage šampanjca i blanc de blancsa još su jako male. Vintagea iz 2006. bilo je svega 7000 boca, od čega je desetak posto otišlo u Hong Kong. No, ne želimo posebno širiti proizvodnju. Ne želimo biti masovna kuća, nego ekskluzivna, vrhunska kuća. Uostalom, naši su najjači marketinški predstavnici sami Rothschildi, jer oni jamče kvalitetu šampanjca. Osim toga, oni ga svakodnevno prezentiraju svim svojim poslovnim suradnicima, budući da se naši šampanjci piju i u drugim Rothschildovima vinarijama i u Rothschildovim bankama. A u svijetu luksuznih šampanjaca izravni, osobni marketing strahovito je važan. Mi, dakle, želimo maksimalizirati kvalitetu naših šampanjaca.To je glavna ambicija kuće.
Kanite li početi proizvoditi cuvee prestige, poput Perignona ili Cristala?
Naravno. Mislim da bi prvi cuvee prestige mogao izaći na tržište za četiri godine.
Kako će se zvati?
Još ne znam. Znate, Rothschildima je katkad teže dogovoriti se o imenu branda, ili čak o određenoj nijansi na etiketi, nego o investiciji od nekoliko desetaka milijuna eura. Tako da ćemo s imenom prestige cuveea još morati pričekati.
