U Agavi u Tkalčićevoj zadnjih smo godina jeli uglavnom službeno. Službeno znači da smo ondje dolazili na prezentacije novih menija ili na promocije vina. U svim je tim slučajevima Agava ostavljala sjajan dojam, te definitivno potvrđivala kako spada među bolje zagrebačke i hrvatske restorane, ali uz jednu bitnu ogradu. Restoranske se kuhinje, naravno, ponašaju drukčije kad očekuju goste za koje znaju da će nešto govoriti ili pisati o njihovom restoranu.
U utorak navečer, dok je nad Zagrebom padala krupna ljetna kiša, i dok je Tkalčićeva intenzivno mirisala po lipama, u Agavu smo došli privatno i nenajavljeno. U restoranu, nadalje, nije bilo glavnog chefa i suvlasnika, zaista kompetentnog kuhara Belizara Miloša.
A hrana je svejedno bila jako dobra do izvrsna, uz dvije ili tri manje greške koje nisu pokvarile dojam. Večeru ispod čvrste tende s pogledom na pljusak, počeli smo tartarom od divljeg brancina, jakovskom kapicom s emulzijom od citrusa i dvjema klasičnim juhama od luka. Juhe su bile moćne, snažne, bogate comme il faut, školjka slatko kisela s dobro uklopljenim okusom dima, a tartar od brancina tehnički savršeno nasjeckana, s diskretnim ali čistim okusima kojima je možda trebao još jedan element, da bi ovaj tanjur dobio energičniju notu.
Zatim smo prešli na steak od tune na kuskusu, brancina s artičokama, emulzijom od yuzua i kremom od crnog češnjaka, rižoto s paškim sirom, timijanom i kruškom te crne raviole punjene lososom. Tuna je bila fenomenalno pečena, rižoto baš savršen (Agava, uz Esplanadu i Noel priprema trenutno najbolji rižoto u Zagrebu), riba sočna, vlažna, optimalno pečena, emulzija od Yuzua izvrsna dok je raviola bilo previše, što je i glavna primjedba jučerašnjoj večeri. Naime, prepunili su nam tanjur s pet velikih raviola pa jelo nije dobro izgledalo, a nije ga se ni posve lako jelo. Tri raviola čine nam se nešto efektnijom i razumnijom opcijom.
Međutim, i ravioli su bili sasvim okej, a osobito nam se svidjela podloga, od dinstanih, kiselkastih, blago začinjenih, savršeno jednako nasjeckanih kockica od jabuka, koja je cijelo jelo digla na višu razinu; kada dobijete tako dobar brunoise, znate da ste u restoranu gdje kuhari uistinu znaju svoj posao.
Hranu u Agavi možemo opisati kao viši stupanj moderne bistronomije, s vrlo dobrim sastojcima, propuštenu kroz tehnike fine dininga. Agavin spoj bistroa i fine dininga očito je dobro primljen kod publike, jer je restoran sinoć bio pun do zadnjeg stola, barem kad je riječ o lijepoj natkrivenoj terasi.
Agavina vinska karta, za koju je odgovoran sommelier Darko Lugarić, jedan od stručnijih hrvatskih sommeliera, pametna je i originalna, s nizom manje dostupnih domaćih etiketa i s tek nekoliko neizbježnih favorita. Za naš je ukus karta previše kroatocentrična, ali Tkalčićeva je ipak turistička ulica, a turisti žele piti lokalna vina.
Na Lugarićevu preporuku sinoć smo pili Pavel, novi Šemberov blanc de blancs pjenušac, pa vrlo dobar Zurin grk Bartul, te zanimljiv, blago macerirani Kolarićev sivi pinot. Jako finu večeru za četvero platili smo oko 1400 kuna, što je s obzirom na razinu kuhanja u Agavi, zapravo vrlo dobra vrijednost za novac.
AGAVA
Tkalčićeva 39, Zagreb
HRANA +4/5 VINO -4/5 AMBIJENT 4/5(terasa) POSLUGA 4/5
sve kreditne kartice