Sauskinu terasu i blagovaonicu sa svih strana okružuju vinogradi. Nema ni jednog mjesta u restoranu s kojeg se ne vide blage padine iznad Villanya, pune savršeno urednih vinograda ili pak loze zasađene na ravnici, uz cestu. Interijerom dominiraju lijepi hladnjaci i vitrine za vina, s izloženim svim buteljkama Christiana Sauske, jednog od vodećih mađarskih vinskih poduzetnika, koji je kapital stekao u Americi, da bi ga uložio u tri vinarije u Mađarskoj. Osim ove u Villanyu, riječ je još o sjajnoj vinariji u Tokaju, i o centru za proizvodnju pjenušavih vina.
Osim vinograda i boca, interijer Sauske još definiraju otvorena kuhinja i jako veliki luster u obliku kotača, koji je s donje strane pun led žaruljica, a s gornje svijeća: budući da smo u Sauski u subotu ručali, možemo samo zamišljati kako taj luster/svijećnjak izgleda kad se zapale svijeće.
Hrana je lagana, moderna, precizna i lijepa. Jedan ugledni mađarski vinski novinar tvrdi da Sauska spada među pet najboljih restorana u Mađarskoj, a mi smo zaista uživali u mariniranoj pastrvi posluženoj s gazpachom od lubenice, pa u fenomenalno sočnoj free range piletini prženoj u panko mrvicama, serviranoj na besprijekorno skuhanom rižotu, te u špagetima od tikvica s korijanderom, limetom i kikirikijem. Pili smo aromatični, suhi, opako strukturirani Sauskin harslevelu. Harslevelu je grožđe suodgovorno za velika slatka vina iz Tokaja, koje, međutim, daje impresivne rezultate i kad se od njega proizvode suha vina.
Hrvatske vinarije, načelno i nažalost, nemaju restorane (osim par iznimaka)a od onih koje pripremaju hranu, tek se vinarija Ernesta Tolja po sofisticiranosti i preciznosti kuhanja može uspoređivati sa Sauskom.
U Villanyu, malom mjestu usred mađarske Baranje udaljenom petnaestak kilometara od najbližeg graničnog prijelaza za hrvatsku Baranju, svaka vinarija ima restoran ili vinski bar, a one najvažnije i hotele. Villany, ne veći od Kutjeva, perfektan je primjer uspješnog turizma i ugostiteljstva razvijenog na temelju vinske industrije. I to u relativno kratkom razdoblju od nekih desetak godina, uz puno novca iz europskih fondova.
Bockova arhiva
Vina iz Villanya najčuvenija su u Mađarskoj, uz vina iz Tokaja. Crna vina iz Villanya toliko su jak brand, da neke od najboljih verzija cabernet franca, glavnog mađarsko-baranjskog grožđa, nose oznaku Villany Franc.
E sada, na temelju tako dobro razvijene vinske proizvodnje u Villanyu, gradiću veličine Kutjeva, radi nekoliko vinskih hotela, bar desetak vinskih pansiona, bezbroj jako simpatičnih uličnih vinskih barova i jedan restoran ozbiljne međunarodne klase.
Villany nema ni more ni Kopački rit, ali je zahvaljujući vinu postao turistički atraktivan, što je zatim potaknulo razvoj ugostiteljstva te napokon dovelo do otvaranja pravog gastronomskog restorana.
Riječ je o idealnom primjeru simbioze vinarstva i turizma, na koji bi se mnoga hrvatska vinska središta morala ugledati, kad ga već nisu uspjela sama razviti.
Villany je pun simpatičnih vinskih barova
U Villany smo stigli u subotu ujutro, dok je nad obje Baranje jošpadala lagana kiša, ostatak ostataka gromoglasne noćne oluje. Parkirali smo iza hotela Atille Gerea jednog do vodećih mađarskih vinara. Parkiralište okruženo vinogradima bilo je prepuno što normalnih, što vrlo luksuznih auta, dok je veliki restoran Mandula još bio zatvoren. Bilo je tek 11 sati, prerano za ručak, ali idealno za wine tasting.
Atilla Gere za svoja je crna vina dobio niz međunarodnih nagrada, a cijene boljih njegovih linija na izvoznim tržištima kreću se oko 300 kuna, s tim da je raritetni Cuvee Atilla bar dvostruko skuplji.
Prvo su nam, tko zna zašto, donijeli vino koje se zove Tinta, koje je napravljeno od tempranilla, i koje naprosto nije dobro. Tinta iz 2012. odveć je džemasta, s gorkim taninima.
Kopar Attile Gerea
Zatim smo kušali Villany Franc iz 2012. koji se može pohvaliti intenzivnim floralno-voćnim bouquetom karakterističnim za cabernet franc, i s jako puno svježine.
Kopar iz 2015. godine, nazvan po istoimenom brdu s vinogradima smještenom na prilazima Villanyu, sastoji se od cabernet franca, merlota i cabernet sauvignona. Riječ je u ozbiljnom, kompleksnom, dubokom vinu s jakim cvjetnim aromama, s puno slatkog crvenog voća i sa snažnim ali zrelim taninima.
Gereov Kopar spada među zaista reprezentativne buteljke iz Villanya, koje pokazuju da to područje može proizvesti vina svjetske klase.
Uslijedio je Solus iz 2013. godine. Solus je precizno ispolirani, hedonistički merlot s položaja Kopar, s jako, jako mnogo voća, glatkom uljastom teksturom, i tek blagom podlogom vrlo fino granuliranih, perfektno zrelih tanina.
Naposljetku su nam kroz Coravin natočili i cuvee Atilla iz 2009. godine kojeg je u toj berbi proizvedeno tek oko 600 boca, i koji ekstremnom koncentracijom aroma podsjeća na vrhunske bordeauxe iz berbi poput 2005, 2009. ili 2010.
Na tastingu su nas poslužili vrućim hrskavim kruhom u koji miješaju brašno od koštica grožđa, koji smo umakali u fenomenalno ulje od koštica grožđa.
Bockov glavni enolog
Zatim smo otišli u manje ambicioznu ali jednako veliku vinariju Bock (i Atila Gere i Joseph Bock imaju preko 160 hektara vinograda, s kojih proizvode više od milijun boca vina). Na terasi i u blagovaonici Bockova hotela veseli su gosti tamanili bečke odreske, gulaše i plate sa suhim mesom, dok smo se mi strmim stepenicama koje kreću ravno iz restorana, spustili u veliki, konvencionalno uređeni podrum, u kojem je samo dvorana s barrique bačvama, što starim što novim, duga 107 metara. Šetnica uz barrique vodi do Bockove katedrale.
Kilometar dugi niz barriquea kod Bocka
Naime, na kraju podruma ovaj mađarski Nijemac uredio je spektakularnu kapelu čiji se strop diže sve do razine zemlje, odakle kroz uski stožac dolazi prirodno svjetlo. Kapela, koja služi za vjenčanja, razne proslave i koncerte, odlikuje se jedinstvenim akustičnim efektom; kad stanete u krug ispod prirodnog svjetla, čujete samog sebe kao da govorite u mikrofon.
Vinska katedrala
Kod Bocka smo prvo kušali čistu, hrskavu graševinu iz 2017. a zatim nekoliko crnih vina iz bačvi.
Frankovka iz 2017, berbe koju Bockov enolog smatra jednom od najboljih u Villanyu unatrag desetak godina, imala je neobičan miris po panceti, koji je pokrio njenu voćnost. No zato su obje verzije cabernet franca, i ona iz mađarskog novog hrasta i ona iz francuskog novog hrasta, ostavile odličan dojam, s tim da je vino iz francuskog hrasta bilo mnogo tvrđe i suše: mađarski hrast čini vina mekanijim.
A zatim smo se odvezli kod Sauske, gdje smo se poslije ručka spustili u podrum, da bismo između tankova od inoksa probali odličnu, sofisticiranu, nježnu, aromatičnu kadarku, a zatim i dosta moćni cuvee cabernet franca i frankovke, u kojem smo uživali u još jednoj golemoj dvorani s barrique bačvama.
Kad smo odlazili iz Villanya, u dvorištu vinarije Atille Gerea (vinarija nije na istoj lokaciji kao i hotel), vidjeli smo veliki bijeli šator i puno suncobrana. Naši ljubazni vodiči iz Belja rekli su nam kako se kod Gerea baš održava jazz festival, jedna od brojnih manifestacija, koje Villany drže živim u svako doba godine.
Zaista nema nikakvog razloga da se Villanyjev turistički poslovni model ne primijeni i u hrvatskoj Baranji, koja uz vinograde i dobra vina, još ima i Kopački rit, zaista jedinstvenu europsku turističku atrakciju. Međutim, za početak razvoja relevantnog turizma u Baranji, ili u Kutjevu, uz poduzetničku inicijativu i privatni novac neophodna je i snažna politička potpora kakva zasad, nažalost, ne postoji ni u tragovima.
