U Cigaleu smo u nedjelju navečer pojeli previše. Kao i uvijek kad na večeru dođete puni žestokih pića – a u Cigale smo otišli poslije promocije Remy Martina – imate snažnu prirodnu potrebu za što više hrane. Pa smo, dakle, na lijepoj terasi tog ribljeg restorana, smještenog usred borove šume desetak metara od mora uvale Čikat mirnog kao ulje, sinoć zaista pojeli previše.
Srećom, sve to previše bilo je vrlo dobro do izvanredno. Za predjelo smo dobili puno sirovog što pliva ( ili hoda po morskom dnu), što je uključivalo fenomenalne velike škampe, odličan tartar od kovača, pa vrlo dobar tartar od tune. pa fino začinjeno meso hlapa, pa jako ukusnog tek blago mariniranog divljeg brancina, te još nešto sirovih kamenica i naposljetku perfektan mousse od avokada, koji nije bio kontaminiran češnjakom kao što se kod nas često događa.
Lošinjska verzija Trimalhionove gozbe nastavljena je savršeno precizno pečenim šanpjerom i mekim, prilično karakternim lignjama s gradela. Desert smo naravno odbili, kao i restoransko potpisno jelo, šurlice u rastopljenom parmezanu sa sirovim, pravim istarskim tartufima.
Chef Cigalea Denis Francisković
Cigale je pametno koncipiran restoran, čija se privlačnost temelji na vrhunskim svježim sastojcima. Kao što smo i lani napisali, Cigale bi trebao postati model za upmarket riblje restorane na jadranskoj obali. Ono što je bolje nego lani jesu vina.
Uz standardna hrvatska vina Cigale ove godine nudi i dobro pogođenu međunarodnu selekciju, koja među ostalim obuhvaća jedan odličan Gavi, pa provansalski rose Minuty, te Moviu i Marjana Simčiča.
