U petak prije početka nogometnih prijenosa, svratili smo Kod Pere na Šalatu, da u miru pročitamo novine i pojedemo nešto jednostavno. Kod Pere, međutim, nije bilo mira. Ivica Miladin, sin legendarnog dubrovačkog ugostitelja Pere Miladina, koji je prije pola stoljeća utemeljio ovu presimpatičnu zagrebačku gostionicu, trčao je između kuhinje i stolova, pokušavajući pomoći konobarima koji su se suočili s navalom svakovrsnih gostiju: od polaznika obližnje visokoškolske ustanove u Rubetićevoj ulici, preko liječnika sa Šalate, do starih zagrebačkih pisaca i profesora književnosti.
Pero je u petak popodne zaista bio prenapregnut za svoje servisne kapacitete, što se vidjelo u nekim neobičnim pogreškama u posluživanju zbog kojih se, međutim, nitko nije bunio. Vjerojatno zato što većina gostiju voli Perinu jednostavnu, rustikalnu, ali kvalitetnu i često doista ukusnu hranu, pa ih konobarske pogreške previše ne smetaju.
“Mi nismo vrhunski restoran,” kaže Ivica Miladin, poznati igrač bridža, “Mi smo poštena gostionica koja se trudi kuhati jednostavnu, svježu tradicijsku hranu.” I to im u zadnjih par godina ide sasvim dobro. U petak je Perina kuhinja nudila juhu od škampa, srdele, bakalar, teleće pečenje i pašticadu, plus uobičajeni a la carte meni, plus štrudl od trešanja.
Naručili smo pašticadu, baš starinsku, s grubo pasiranim umakom, mesom toliko mekanim da se raspadalo pod vilicom i podosta suhih šljiva. Njoke, kojih je bilo previše, i koje su se zadovoljno kupale u ovom krepkom umaku, bile su kuhane perfektno al dente. E sada, kada spojite rustikalnost s preciznošću ( ova je druga značajka Peri prije desetak godina nedostajala), dobijete točnu definiciju iz rečenice gospodina Miladina: poštenu gostionicu koja kuha ukusnu i svježu tradicijsku hranu. Što je razlog rastuće Perine popularnosti.
Prije točno godinu dana, jedne subote za ručak, dok terasa nije radila, Kod Pere zamalo nismo dobili stol jer se nismo sjetili rezervirati. Sad smo, pak, uz postavljene stolove na terasi, u petak koji je za ručak ipak lošiji dan od subote, opet jedva dobili stol. Drago nam je što ovom restoranu kraj Schlosserovih stuba na vrhu Rubetićeve ulice, ide prilično dobro. Obiteljske nepretenciozne gostionice i danas predstavljaju važan dio ugostiteljskog biznisa. I zapravo se ne trebaju bitno mijenjati.
