U zadnjih 14 mjeseci u Martićevoj ulici, blizu strogog centra Zagreba, zatvorena su dva restorana i jedna oveća slastičarna. Prvo je lani prestao raditi bistro Divas, koji je sada zamijenjen ugodnim cafeom Program. Zatim se pred lanjski Božić ugasila Cantina u Galeriji Importanne, pedesetak metara od Martićeve. Cantina je bila jedna od najgorih trattoria otkako je taj žanr stigao u Hrvatsku.
Nedavno se, pak, zatvorila café slastičarna Slatka priča, koja je bila smještena na dvije etaže uličnog poslovnog prostora na uglu Martićeve i Smičiklasove, gdje se jednom davno nalazilo veliko Slavijino samoposluživanje. Martićeva ulica, međutim, nije loša lokacija za ugostiteljstvo. U Martićevoj već desetak godina vrlo uspješno radi Zlatna školjka, restoran koji je možda malo prebazičan, ali ima vrlo vjernu publiku,
Niže prema Kvatriću, podjednako su uspješni roštiljana Tomislav i glasovita zalogajnica Kod Šime, dok se na desnoj strani u smjeru prema Trgu bana Jelačića, smjestila dva izvrsna bara, Mr. Fogg i vinski bar Vivat Fina Vina. U neposrednoj blizini Martićeve, vegetarijansko-karnivorski bistro Veganšpek svakodnevno hrani solidan broj gostiju, dok se samo par desetaka metara južno prema Zvonimirovoj nalaze popularni susjedski Noel Blok Bar i sam Noel, najbolji zagrebački fine dining restoran.
Mr Fogg
Problem, dakle, nije u lokaciji, koja očigledno podnosi dobre lokale. Problem je, više nego razvidno, u amaterizmu vlasnika i investitora u tri zatvorena lokala čija sudbina dijeli zajednički nazivnik; nedostatak znanja o vlastitom proizvodu. Cantina je, primjerice, kuhala toliko lošu tjesteninu da nas je podsjetila na hranu iz vojničkih kuhinja. Potpuno je nevjerojatno da je bilo tko s tako lošom hranom umislio da može opstati na tržištu. Divas je, pak, bio respektabilni bistro s maštovitim jelovnicima dok nije izgubio profesionalne kuhare. U zadnjih par mjeseci rada Divas je počeo posluživati hranu kakvu posve nevješti, jako neiskusni ljudi pripremaju doma, pa se onda čude što njihovi ukućani s nelagodom miču tanjure u stranu i nazivaju obližnju pizzeriju.
Najgori primjer potpunog ugostiteljskog amaterizma ipak je bila slastičarna Slatka priča. U Zagrebu načelno postoje dva tipa slastičarni: one koje pripremaju zaista vrhunske kolače (Orijent, Time i pokojni Mak na konac) i one koje pripremaju masovne I simpatične mediokritetske kolače, poput Vinceka i Zagreba. Ovome još treba dodati jake lifestyle brendove kao što su Torte i to ili Amelie.
E sada, Slatka priča pokušavala je prodavati osrednje, prilično bezvezne kolače Vincekova ranga po cijeni višoj od maštovitih, precizno izrađenih, vrhunskih Orijentovih kolača. Publika je prepoznala ovaj suštinski nesporazum, pa je sasvim normalno što se Slatka priča morala zatvoriti, pogotovo zato što nije učinila dovoljno da bi pokušala postati lifestyle brand.
Nadamo se da će na druge dvije zagrebačke lokacije, na Trešnjevci i Malešnici, Slatka priča imati nešto više sreće. Sva tri slučaja zatvaranja lokala u inače privlačnoj Martićevoj ulici, posljedica su esencijalnog neprofesionalizma, kakvog hrvatskom ugostiteljstvu zaista ne nedostaje.
