Dežman Bar počeo se reklamirati, po lifestyle magazinima, kao mjesto gdje se, eto, može kušati puno finih malih jela; zamalo da su ga tretirali kao restoran. Da se to zaista i dogodilo, Dežman bi vjerojatno već bio bankrotirao. U stvarnosti, premda posjeduje ne baš posve bazičan meni, na kojem se u večernjim satima nalazi i pečena govedina, Dežman je gastronomski posve nevažan.
Ondje smo par puta jeli neki relativno pristojan pršut, sendviči u vitrini šanka izgledaju odlično ali nas njihov sadržaj ostavlja prilično ravnodušnima, dok su , nažalost, unatrag dva ili tri mjeseca prestali proizvoditi vrlo fine čokoladne tartufe, pa su sada najjači Dežmanovi kulinarski aduti svedeni na nekoliko torti i pita koje zaista znaju biti natprosječno dobre.
No, Dežman ionako nije o hrani; hrana je ondje samo dekoracija. Uspjeh Dežmana, koji je stalno pun, katkad toliko prepun da se rezerviraju čak i mjesta za šankom, leži u efikasno primijenjenoj formuli za uspjeh bilo kojeg dobrog bara bilo gdje na svijetu. U Dežmanu se dobro pije, gosti se dobro osjećaju, feeling je zarazno ugodan, a nenametljivi people watching jedna je od Dežmanovih jačih strana (s tim da u Dežmanu kulisu za tu aktivnost ne čine nesretni protagonisti grozne hrvatske estrade, nego normalni ljudi iz grada).
Izbor vina standardno je kompetentan, a katkad uistinu inspirativan: primjerice, tijekom Adventa točili su šampanjce Louis Barthelemy za pedesetak kuna po čaši, što nas je natjeralo da mnoga predbožićna popodneva provedemo u Dežmanu. U zadnjih sedam ili osam tjedana toče, pak, izvanredni slatki Lustau Pedro Ximenez sherry, koji spada među najuzbudljivija pića koja se uopće mogu popiti u Zagrebu. Izvrsni Miraval iz 2015. po cijeni od 32 kune za čašu, ubraja se, pak, među svjetski relevantne rasprodaje finih vina, dok Chimay Bleu košta jednako kao u specijaliziranim pivskim barovima, i skoro dvostruko manje nego u boljim zagrebačkim hotelima.
U Dežmanu se, dakle, dobro i ne preskupo pije, dok konobari ostavljaju dojam kao da svoj posao obavljaju bez ikakvog napora, što je jedna od glavnih značajki profesionalnog pristupa ovoj plemenitoj profesiji (koju u Hrvatskoj toliki ljudi bespotrebno podcjenjuju). Naposljetku, sama Dežmanova lokacija, između Ilice i Tuškanca , bogomdana je za feelgood atmosferu. Logično je, znači, da je Dežman postao vodeći zagrebački bar koji bi, međutim, mogao još malo usavršiti svoju ponudu.
Dakle, jednom davno, prije krize, u hotelima s pravih pet zvjezdica postojalo je pravilo da se uz svako naručeno alkoholno piće poslužuju bar tri premium snacka. Izraz premium snack obuhvaćao je dimljene bademe, pistacije, indijske orahe, pecane, kikiriki s wasabijem, marinirane ili pohane masline, dimljene feferone, kanapee s lososom ili guščjim jetrima, bolje vrste čipsa, u kući pečena mala tijesta, a nikad nije obuhvaćao obični kikiriki , slane štapiće ili krekere.
Ekonomska logika iza sve te nezdrave mikroraskoši, koju ste dobili uz čašu vina, svodi se na činjenicu da ćete gotovo neizbježno naručiti drugu ili treću čašu vina. Dežman nije bar hotela s pet zvjezdica, ali bi mu itekako koristilo da gostima uz svaku čašu pića donese ponešto indijski orašćića , Tyrell’s čipsa ili nečeg sličnog, slanog i ukusnog, jer ćemo onda piti još više nego dosad, a cijeli će se ugođaj dodatno poboljšati.
Nadalje, lista koktela zvuči prilično konvencionalno: možda bi mogli, barem navečer, probati sa Silver Bulletom, ili bilo čim drugim o čemu će se pričati, kao što se priča o senzacionalnoj Bloody Mary iz Bistrota na Trgu Maršala Tita. No, ove su zamjerke relativno minorne naravi: Dežman je mjesto gdje se puno ljudi osjeća dobro dok piju i razgovaraju, i Dežman je mjesto odakle se ne želi otići. Uspješnom baru nije potrebna bolja definicija.
Foto/Dežman Bar
