Svatko tko je ikada uzgajao grašak i zna ponešto o kuhanju, zauvijek će pamtiti okus netom ubranog graška, koji je odmah očišćen i lagano skuhan. Taj je grašak prepun slatkoće, slasnih, zelenih, zemljastih okusa i onog jedinstvenog osjećaja vitalnosti i vibrantnosti kakav pruža samo apsolutno svježa hrana. Što svježa hrana dulje stoji, ona je organolaptički slabija.
Voće i povrće koju kupujemo u supermarketima uglavnom ne može biti svježe ni kad je domaće, jer neko vrijeme provodi u hladnjačama. Kad je pak riječ o uvoznom voću i povrću, ono dugo vremena provodi u hladnjačama. Osim svježine, drugi snažni argumenti u korist kupovanja domaće hrane jesu manji zdravstveni rizici, kvalitetniji sadržaj i orginalniji okusi. Izdvojili smo šest grupa prehambenih proizvoda, za koje bi zaista trebalo paziti da budu domaći. Evo zašto.
Hrvatska, budimo realni, nije najbolji proizvođač sira na svijetu ni u Europi. I mi često više volimo vrhunski stilton i epoisses od bilo kojeg domaćeg sira. Ali, vrhunski strani sirevi u Hrvatskoj se ne prodaju ili se prodaju za jako velik novac, a 90 posto nizozemsko-dansko-njemačkog uvoznog asortimana bezukusna je, opako procesirana konfekcija.
U Hrvatskoj se teško može kupiti i dobar parmezan, uzmemo li u obzir činjenicu da parmezan tek poslije 36, a još više poslije 48 mjeseci otkiva svoj orašasti umami karakter. S druge strane, u Hrvatskoj se proizvodi čitav niz vrijednih i originalnih sireva koji osvjajau važna međanardona priznanja, koji su široko dostupni i koji nisu sumanuto skupi (Laguna Špin, Paška sirana, Gligora, Moravec, Belje dimljeni Gold…) i koji su svakako neusporedivo ukusniji od onih golemih blokova gaude, cheddara ili ementalera ili pak fejkanih plavih sireva.
Većina domaćih jaja koja se prodaju u supermarketima nemaju osobitu gastronmomsku vrijednost ali barem nisu otrovna. Ovdje podsjećamo na tragičan slučaj trovanja salmonelom iz jaja prije dvije godine: jedan je mali dječak umro od jaja iz Poljske. Jaja su uvezla braća Pivac. Hrvatska su jaja zasad sigurnija, a ako želite zaista dobru stvar, potražite free range jaja malih prviatnih farmi ili kupujte kod svoje kumice na placu.
I ovdje je higijena glavni razlog da se pokuša pronaći domaća piletina. Naime, u svijetu je unatrag nekoliko godina izbio niz velikih skandala vezanih uz izvoz piletine. Najpoznatiji je onaj brazilski iz 2016. godine, kada je nepobitno utvrđeno kako je brazilska industrija piletine svjesno izvozila pokvareno meso u 150 zemalja u svijetu, a da bi meso ostalo jestivo i da bi izgledalo jestivo, Brazilci su ga tretirali kancerogenim spojevima. Druge dvije zemlje zlogalsne po pokvarenoj ili zaraženoj piletini, jesu Mađarska i Poljska. Lidl je prije dvije ili tri godine samoinciajtivnom kontrolom otkrio salmonelu u poljskoj piletini, o čemu je odmah obavijestio javnost.
Cijena svinjetine na europskom tržištu dramatično je niska, što znači da su siromašnije zemlje poput naše izložene nezaustavljivoj lavini uvozne svinjetine kojoj je nemoguće utvrditi točnu sljedivost. To pak znači da možete kupiti više godina staru i tko zna koliko puta odmrzavanu i ponovo smrzavanu svinjetinu a da o tome nemate pojma. Hrvatske udruge proizvođača mesa upozoravaju da su i etikete o domaćem porijeklu svinjetine u našim supermarketima vrlo često djelomično ili potpuno lažne. Stoga se pokušajte sprijateljiti s vašim mesarom, jer jedino on zna što ćete zaista kupiti.
Kako je hrvatske ribe premalo, naše je tržište puno strane ribe u svim mogućim rangovima cijena: od zaista izvrsnih škotskih škampa, hlapova i jakovskih kapica, preko briljantnih francuskih kamenica do dosta trećerazrednih afričkih šanpjera i groznih smrznutih poljskih filea smuđa. Ako imate dovoljno novca da kupujete luksuznu ribu, prilično vam je svejedno jeste li uzeli škotskog ili domaćeg hlapa, pod uvjetom da su oba živa. Kvarnerske bismo škampe uvijek pretpostavili škotskima ili norveškima, dok su škotske jakovske kapice načelno slađe i veće od naših.
Međutim, kupujete li jeftiniju ribu, bacite se na jadranske srdele, inćune ili manje trilje umjesto svih onih groznih, bezukusnih, uvoznih svježih ili smrznutih ribljih filea. Nadalje, Cromarisove orade i brancini vrlo su pristojan proizvod, koji je uvijek svjež i koji i sami povremeno koristimo kod kuće.
Tu nema nikakve dvojbe. Sve voće i povrće koje raste u Hrvatskoj za dvije je klase bolje od istih vrsta voća i povrća koje dolaze iz uvoza, naprosto zato što je kraće putovalo i što je sezonalnije. Nema ništa tužnije nego kupovati one blijede, bezukusne, polumrtve šparoge iz supermarketa. U ovo doba godine zaista sve što se može nabaviti na tržnici treba i kupovati na tržnici, a ne u trgovinama.
