Od 339 recenzija na Trip Advisoru, dubrovački Troubadur zaradio je čak 107 onih najnegativnijih, s oznakom “terrible”! Moramo priznati da nismo vidjeli mnogo lokala s više od sto ocjena užasno, jer je Trip Advisor češće nekritički blagonaklon nego zaista kritičan. Troubadouru, koji u podnaslovu nosi zgodnu frazu hard jazz cafe, zamjeraju se visoke cijene, neljubazni konobari i loša glazba koja, navodno, nije jazz.
Cijene su zaista ekscentrične čak i za dubrovačke prilike. Čaša vina koje u trgovini košta manje od sto kuna za buteljku, prodaje se za 118 kuna (Korlat cabernet), a čaša vina koje na polici košta manje od 10 eura za buteljku poput Galićeva rosea, nudi se za 90 kuna. Jack Daniel’s košta 77 kuna, bolji kokteli oko 150, a Nescaffe 42 kune.
Kako su u Troubaduru svjesni da čak ni dubrovački gosti ne žele plaćati toliko mnogo u običnom kafiću, na meniju se nalaze dvostruke cijene. Skoro sva pića osim šampanjaca imaju dvostruke cijene. Uz onu glavnu, visoku i odbijajuću, crvenim slovima napisano je “-50% now” i kraj toga upola manja cijena, tako da smo dvije čaše Galićeva Rosea i espresso platili 104 kune.
Kad smo konobara, koji nije bio neljubazan, naprotiv, bio je efikasan i profesionalan, pitali o čemu je riječ, objasnio nam je da niže cijene vrijede po danu, a više navečer kad započne svirka.
U ugostiteljskoj praksi takav se postupak zove anchoring: lokal postavi jako visoke cijene jednog ili svih proizvoda, i onda cijene ostalih proizvoda pozicionira nisko, ili povremeno ali vidljivo snižava cijene svim proizvodima kako bi gosti imali dojam da su na vrlo skupom mjestu dobili nešto financijski prihvatljivo. U svakom slučaju, grozne ocjene i divljačka politika cijena današnje su glavne značajke kafića čija je priča, zapravo, dostojna filma ili romana.
U Troubadour smo prvi put svratili u kasno proljeće 2000. godine, poslije obilaska američkog nosača aviona koji se u ono vrijeme povremeno sidrio pred Dubrovnikom. U Vili Dubrovnik večerali smo sa zapovjednikom, američkim admiralom koji se žalio na teške radne i financijske uvjete, pa smo zatim s njegovim suradnicima otišli u grad, u potragu za barom koji dugo radi.
Osnivač Troubadoura Marko Brešković
Završili smo u Troubadouru, gdje je ondašnji vlasnik, Dubrovački trubadur i basist Marko Brešković, s prijateljima ili sinovima svirao neki be bop. Jedan od američkih časnika pitao je može li se pridružiti, pa je sjeo za bubnjeve i počeo rasturati. Svirka je odjednom postala toliko žestoka i zarazna da se nikome nije išlo kući, pa smo ostali u Troubadouru do četiri ili pet ujutro. Nismo se napili, jer u Troubadouru u ono vrijeme nije bilo nikakvih dobrih pića.
Kasnijih smo godina počeli redovito dolaziti u Troubadour, koji je među Zagrepčanima postao jednako popularna jadranska destinacija kao što je to danas, recimo, hvarski Laganini među kuharima i restoraterima. Pića se nisu bitno poboljšala, što gospodina Breškovića zapravo nije brinulo. Njemu je bilo dobro jer je lokal bio stalno pun, a on je mogao svirati kad god mu se prohtjelo.
Sredinom 2000-tih već smo se sprijateljili. Brešković nam je skoro redovito donosio male darove poput boce lokalnog ulja ili koluta domaćeg sira. Mi smo katkad uzvraćali nekom zanimljivom buteljkom. Nismo imali pojma da je Brešković ozbiljno bolestan. Umro je u Zagrebu od srca, prije skoro osam godina, krajem kolovoza 2010. Na sprovodu su mu pjevali Đelo Jusić i Tereza Kesovija.
Troubadour se Breškovićevim odlaskom nije ugasio. Preuzela ga je engleska obitelj Van Bloemen, ali u podnajam, jer sinovi Marka Breškovića, kako je za 24 sata objasnio agent koji vodi prodaju, za Troubadour, prostor od 22 kvadrat,a traže 6,5 milijuna kuna ili 40.000 eura po kvadratu, s tim da podnajam ističe tek za sedam godina. Novi vlasnik za astronomsku cijenu dobiva samo unutarnji prostor, dok cijenu i uvjete za Troubadourovu terasu na koju stane 70-tak gostiju, mora posebno pregovarati s gradskim vlastima.
Nova vlasnica Sheila Van Bloemen/ Foto dubrovnik.net
Povijest obitelji Van Bloemen još je zanimljivija od Breškovićeve. Van Bloemeni su, naime, u pedesetim i šezdesetim godinama u Londonu vodili kultni bar Troubadour, gdje su redovito zalazili vodeći ondašnji svjetski umjetnici, poput Jima Morrisona, Boba Dylana i Marcela Marceaua.
Legenda kaže kako su Van Bloemeni bili toliko radikalno ljevičarski orijentirani, da su poslije dolaska na vlast Edwarda Heatha, vrlo konzervativnog čelnika Konzervativne stranke, odlučili iz protesta napustiti Englesku. Pa su se doselili u ondašnju Jugoslaviju, gdje su se napokon skrasili u Dubrovniku. Mark Van Bloemen, sin utemeljitelja londonskog Troubadoura, u Dubrovniku danas iznajmljuje apartmane, a njegova obitelj, kako pišu lokalni mediji, vodi Breškovićev Troubadour bar, s cijenama dostojnim najskupljih londonskih hotela.
Zanimljivo je da Troubadour u nedjelju oko podneva nije bio pun. Zapravo, zjapio je poluprazan. Ne znamo jesu li razlog cijene, loše recenzije ili prilično vidljiv osjećaj da je Dubrovnik u prvoj polovici srpnja bio znatno prazniji nego prethodnih ljeta. Bez problema smo dva tri puta prošetali Stradunom i ni sa kim se nismo morali sudarati, bez problema smo našli stol u Kamenicama, dok u apoteci i trgovinama nismo morali čekati dulje od minutu dvije. Možda je ovogodišnja srpanjska rupa nastala zbog Svjetskog prvenstva u nogometu. A možda je čak i dubrovačkim gostima dosta cijena poput Troubadourovih, najviših u ovom dijelu Europe.
