Jučer smo od jednog čitatelja dobili vrlo pristojno pismo, koje zahtijeva važno pojašnjenje. Gospodin opisuje kako je svog rođaka iz daleke zemlje, koji se teže služi hrvatskim, odveo na večeru u Vinodol, i kako je sve išlo uglavnom dobro dok nisu zatražili račun.
Zato što je konobarica, čije ponašanje naš čitatelj nije ocijenio vrhunski profesionalnim, uz račun izrekla “Service is not included” (Usluga nije uključena u račun).
Naš je čitatelj ostao u nedoumici, jer nije siguran je li riječ o uobičajenoj praksi ili nedopustivom pokušaju iznuđivanja novca od turista.
Kao što smo mu već izravno odgovorili, nije riječ o iznuđivanju. Iako u hrvatskom zakonodavstvu napojnice nisu regulirane, i premda na jelovnicima skoro nikad ne piše da servis nije uključen u cijenu niti se sugerira kolika bi se napojnica trebala ostaviti, konobari imaju pravo očekivati napojnicu.
Riječ je, naprosto, o poslovnom običaju koji se podrazumijeva čim gost ulazi u restoran. Gost, naravno, ne mora ostaviti napojnicu, pogotovo ako nije zadovoljan poslugom, ali se zaista ne bi trebalo čuditi ako ga konobar podsjeti na napojnicu.
U restoranima koji primaju napojnice i preko kreditnih kartica, poput Vinodola, konobar zapravo i nema izbora, nego da gosta podsjeti na napojnicu, jer ga mora pitati želi li napojnicu teretiti na karticu, što zahtijeva stiskanje još jedne tipke na POS uređaju, ili će je ostaviti u gotovini.
Konobarica u Vinodolu, u rečenom slučaju, definitivno nije učinila ništa pogrešno.
Kad je riječ o visini napojnice, u Hrvatskoj ne postoji jedinstveno pravilo: u Americi i u Engleskoj napojnice se uglavnom vrte od 12,5 do 15 posto iznosa računa.
No, većina gostiju ostavlja desetak posto. Znači, ako račun iznosi 500 ili 600 kuna, korektno je ostaviti pedesetak kuna. Ako račun iznosi 900, 1000 ili 1100 kuna, okej je konobaru dati stotinjak kuna.
Važno je reći da veći računi, od 2000 kuna i više ne podrazumijevaju procentualno nižu napojnicu. Naprotiv, veći računi uglavnom dolaze sa stolova za kojima sjedi veći broj ljudi, što znači da se oko posluživanja tih stolova restoran mora više potruditi, i često angažirati više od jednog konobara.
S druge strane, činjenica je da su prijepori oko iznosa napojnica u vrlo skupim restoranima vlasnike tih restorana u zadnje vrijeme natjerali na prilično radikalne odluke, pa je tako njujorška Masa, vjerojatno i dalje najskuplji (i uvjerljivo najbolji) restoran u New Yorku, prošle godine zabranila napojnice.
No, moramo znati da ručak u Masi, bez pića i gradskog poreza, košta između 600 i 700 dolara po osobi. U normalnim okolnostima, napojnica je neizostavni dio restoranskog rituala i prešutnog ugovora između restoranskog osoblja i gosta.
Osobno, napojnice uvijek ostavljamo u gotovini, jer tako znamo da će ih konobari doista dobiti, i da će ih dobiti odmah. Napojnice na karticama u nekim su poznatim svjetskim restoranima postale uzrok sudskih postupaka, jer je čak i jedan Per Se, koji ima tri Michelinove zvjezdice, unatrag više godina nakupio dug veći od pola milijuna dolara prema osoblju kojem nije isplaćivao puni iznos napojnica ostavljenih na kreditnim karticama.
