Odlazak u restoran Opatija na Bukovačkoj cesti predstavlja, zapravo, neku vrstu arheološko ugostiteljskog iskustva. Opatija je jedan od prvih steakhousea otvorenih u Zagrebu, i jedini od starih steakhousea koji još radi. Ona je uređena kao u vrijeme otvaranja, s bizarnom kombinacijom rustikalnih podsljemenskih motiva (masivne drvene stolice u obliku lišća, crveni stolnjaci) i afričke memorabilije poput leopardovih koža, koplja i štitova.
Njen jelovnik i vinska karta toliko vjerno odražavaju ukus ranih devedesetih, da se na karti, koja se očito dugo nije mijenjala, nalazi i nešto vina koja se više ne proizvode, dok su eto cijene također zaostale u nekim davnim vremenima, što je jedan od razloga Opatijina uspjeha kod publike. Restoran je, naime ovaj vikend oko ručka bio prepun.
Cijene govedine u Opatija doslovno su nevjerojatne. Bifteci od 200 ili 250 grama mogu se dobiti za stotinjak kuna (točnije, koštaju između 98 i 106 kuna) što je jeftinije nego u roštiljarnama gdje bifteci sada stoje oko 120 kuna, dok u restoranima gotovo da ne postoji biftek jeftiniji od 140 ili 150 kuna.
Budući da kilogram neobrađenog bifteka košta oko 220 kuna, te da se od kilograma, s obzirom na vrhove, nikako ne mogu dobiti više od četiri steaka, zaista ne vidimo kako je moguće poslovati pozitivno i prodavati za 400 kuna, koliko koštaju četiri bifteka u Opatiji, nešto što se kupilo za 200 ili više kuna, plus svi ostali restoranski troškovi. Samo meso je vrlo dobro, mekano, putrasto i s prilično jakim okusom govedine. Problem je, međutim, u tome što u Opatiji kao deklariranom dugogodišnjem steakhouseu meso naprosto ne znaju ispeći.
Biftek u zelenom papru umaku od konjaka bio je dinstano-kuhan. Tražili smo krvavi steak, a kuhinja je odlučila ispuniti želju za krvavim steakom tako što je govedinu stavila na valjda najhladniji dio grilla. Zanimljivo je da je u teleći file, za koji smo zamolili da ga ispeku medium plus, također bio više dinstan nego pečen, iako je bio vrlo ukusan. Strah od visokih temperatura i nepoznavanje Maillardove reakcije karakteristični su, čini se, za staru gardu zagrebačkih restoratera, jer nam se posve ista stvar s biftekom dogodila i u sesvetskoj Isabelli.
Zanimljivo je, međutim, što je u nekim drugim elementima Opatijina kuhinja pokazala zavidnu profesionalnu kompetentnost: umak za biftek, premda ga je bilo previše pa je jelo izgledalo kao komad govedine u gustoj juhi, bio je savršeno baršunast, masnoća se nije odvajala, a okus je bio dobro usklađen. Prženi špecli bili su ugodno hrskavi i tek sasvim malo masni, a tanjuri na kojima smo dobili meso propisno vrući. Opatijina kuhinja, dakle, ponešto zna, ali ono glavno ne zna.
Opatiju nema smisla ocjenjivati. Ona je muzejski primjer restorana od prije četvrt stoljeća, koja ima svoju lojalnu publiku, sretnu zbog njenih niskih cijena i ljubaznog osoblja (jedan je gospodin zatražio da mu naprave ćevape s pomfritom, čega nema u meniju; konobar je odmah rekao “Može, naravno”).
Zaista ne znamo ni jedno drugo mjesto u Zagrebu gdje možete pojesti biftek, popiti dva piva ili dvije čaše vina i još završiti ručak ili večeru Hennesseyem ili Courvoisierom, pa platiti manje od 200 kuna. Francuski konjaci, naime, koštaju 25 kuna. Opatija, niskim cijenama usprkos, prima sve kreditne kartice. Čitatelje moramo upozoriti da je Opatija s današnjim danom otišla na kolektivni godišnji. Otvaraju se sredinom kolovoza.
STEAKHOUSE OPATIJA
Bukovačka cesta 160B, Zagreb
