Posljednjih smo dana intenzivno pisali o problemu smrznutih riba i rakova. Baš tijekom saharsko vrućeg popodneva na Krku, dok smo dizali tekst o ledenim kristalima u smrznutim ribama, u starom restoranu Rivica poslužili su nam jednu od najboljih riba koje smo kušali unatrag godinu dana.
Rivičina škrpina lešo bila je beskrajno sočna, glatka, gotovo svilenkasta, a opet čvrsta i konzistentna. Govoreći mesnim rječnikom, radilo se o kombinaciji wagyua i foie gras kad je riječ o teksturi. Govorimo li, pak, o okusima, Rivičina je škrpina bila delikatna, suzdržano bogata, mineralna i baš onoliko riblja koliko je potrebno da pokaže jak karakter, a da ne bude preagresivna. Riječ je o jednoj od četiri najbolje ribe, koje smo unatrag godinu dana pojeli u Hrvatskoj, uz uobičajeno superiorne divote u Batelini, Plavom podrumu i Johnsonu.
Fantastičnu Rivičinu škrpinu uokvirilo su prvo posve sirovi repovi živih škampa za predjelo, a zatim po dva sasvim nježno grilana škampa, o čijoj se slatkoći i teksturi mogu pisati eseji, i uz koje su nam sasvim ispravno poslužili jedan neopisivo aromatični moselski rizling. Poslije niza loših ribljih restorana s kojima smo se suočavali cijeli srpanj, Rivica nam je vratila povjerenje u integritet hrvatskog ugostiteljstva.
