U opatijskom Mileniju spavali smo bezbroj puta unatrag petnaestak godina, te smo uvijek imali otprilike iste primjedbe: loš aircondition (to je navodno riješeno), kičasto uređenje, neudobni kreveti i grozno nekompetentna posluga u kafiću koji ima lijepu terasu i živahnu atmosferu. Preklani su nam ondje, kad smo trażili port, donijeli sherry, pa su nas još uvjeravali da je sigurno riječ o portu. U ovom općem nedostatku radne snage u turizmu, valjalo bi očekivati da se stanje još pogoršalo, ali nije.
Jučer oko jedan popodne u Mileniju smo naletjeli na najprofesionalniji servis otkako hotel postoji. Konobar nam je prvo napamet izrecitirao sva vina koja toče na čaše. Kad smo naručili dvije čaše Veuve Clicquota, donio je novu, neotvorenu bocu šampanjca i stručno je i tiho otvorio držeći je pod ispravnim kutom, kako bi izbjegao suvišno pjenušanje. Kad smo sa šampanjca prešli na rose, opet je donio buteljku Minutyja za stol, dok skoro svi drugi opatijski kafići i barovi gostima donose već natočene čaše vina.
Milenijev konobar uljepšao nam je dan. Što se ne može reći za osoblje upravo preuređenog klasičnog hotela Imperial, gdje smo zapravo htjeli popiti piće. Zbog manjka suncobrana, većina stolova na Imperijalovoj terasi nije upotrebljiva, a na pet stolova u hladu uokvirenih s dvije velike ulične pepeljare koje šire miris opušaka, stanje je jučer oko jedan popodne bilo sljedeće: jedan je stolnjak bio upropašten masnom mrljom veličine šake, a na drugom su stolu još ostali ostaci nečijeg doručka, uključujući šalice za kavu i oveću koru lubenice.
Jasno da smo odustali od tako prljave i neuredne terase, koja je smještena ispred jedne od najljepših opatijskih palača. Imperijal se nalazi točno preko puta Milenija. Usluga im se razlikuje kao da posluju u dva različita grada.
