Budući da je večernji let iz Londona kasnio sat vremena, na lijepom i velikom zagrebačkom aerodromu morali smo se pokušati zabaviti čekajući avion iz Engleske. Što nam nije uspjelo, ni uz najveću dozu dobrohotnosti i tolerancije. Naime, javni prostori zone za dolaske na Franji Tuđmanu neusporedivo su gori i siromašniji čak i od javnih prostora zone za dolaske starog zagrebačkog aerodroma. Uz veliki Tiskov kiosk, niz šaltera za rent a car i bateriju bankomata, ondje se nalazi samo jedan kafić koji se zove Nero, i čija je ponuda neopisivo dosadna.
Nero, prije svega, uopće ne drži alkohol, osim dvije ili tri vrste vina u onim groznim malim bočicama od dva deci, i tri vrste piva. Kafići na starom aerodromu imali su sedam ili osam whiskyja i cognaca, te isto toliko piva, a katkad su točili i španjolske cave. Nero pak priprema tridesetak vrsta kava, nešto čajeva i par shakeova, uz što poslužuje niz kolača industrijskog izgleda, desetak sendviča, tri salate i hrpu proizvoda iz bilo koje vaše kvartovske pekarnice. Nero ne bi bio strašan da kraj njega na dolascima radi još neki bar. Ali, kad je cijela velika donja dvorana Franje Tuđmana ostavljena samo jednom kafiću, ukupni je dojam prilično depresivan.
