U kolovozu davne 1996. godine ljetovali smo u Cancunu, u hotelu koji se zvao Fiesta Mexicana (a danas se zove Fiesta Americana Condesa, te je prerastao u all inclusive resort).
U ondašnjoj nam se Fiesti osobito sviđao bar u velikom bazenu. Doplivate, dakle, do šanka, maznete jednu ili dvije margarite, pa nastavite plivati, pa onda opet sjednete na barske stolice u vodi pa popijete Sol, i tako dalje, i tako dalje.
No, glavna Fiestina atrakcija bio je doručak.
Doručak u Fiesti trajao je do 12 sati, a sastojao se, uz sva uobičajena jela za doručak (razna jaja, dimljeni losos, sirevi, džemovi, maslac, pahuljice , voće) od najrazličitijih tortilja sa slanim i slatkim punjenjima, od neizbježnog meksičkog prepečenog graha i, sada pazite ovo, od nekoliko cijelih odojaka s ražnja.
Doručak u tajlandskom resortu
Naravno, pjenušac se točio u ne bitno manjim količinama od raznih prirodnih sokova.
Kad smo jednog kasnog jutra chefa koji je gostima rezao odojka zapitali čemu svo to obilje u tako rano doba dana, nasmijani nam je Indijanac odgovorio: ”Zato da sve do večere lakše možete plivati i piti koktele.”
Fiesta je bila hotel s četiri, a ne pet zvjezdica, ali je svejedno, vođena čistom komercijalnom logikom, još prije 22 godine provodila dva glavna načela na kojima se temelji hotelski doručak na moru.
Prvo, on mora dugo trajati jer se očekuje da gosti idu kasno spavati. Drugo, on mora biti obilan i raznolik, jer se zna da na visokim temperaturama većina gostiju preskače ručak (ili ručaju salate i sendviče na plaži ili bazenu) pa je doručak jedini supstancijalni obrok koji će pojesti do večeri.
Hotel Bellevue, Mali Lošinj
Doručak je, konačno, jedini obrok koji će gosti koji nisu na punom pansionu sigurno pojesti u hotelskom restoranu, i hotel koji se želi ozbiljno legitimirati mora početi s doručkom.
A kad se dobro najedu za doručak, gosti će na bazenu ili plaži potrošiti će više novca na pića, jer neće morati piti alkohol na prazan želudac.
Logika je jasna, željezna i globalna. Dvije godine kasnije cijeli smo kolovoz i prvih desetak dana rujna proveli putujući Azijom, od Balija, preko Bangkoka i Koh Samuija, do Hong Konga. Spavali smo i u resortima s četiri zvjezdice, ali i u luksuznim hotelima s pravih pet zvjezdica, poput briljantnog hongkonškog Regenta.
Svi ti hoteli imali su gotovo isti sustav doručka kao Fiesta: doručak je trajao do podneva ili najmanje do 11 i 30, bio je iznimno raznolik i obilan, s puno slanih lokalnih jela. U Regentu su, koliko se sjećamo, u cijenu doručka bili uključeni jastozi, dok ste uz nadoplatu mogli doručkovati abaline u juhe od peraje morskog psa, dok su na Tajlandu doručci bili gastronomski spektakli s carvingom voća i rolanjem sushija pred gostima, s moćnim ljutim juhama od rakova i svim vrstama rollsa, jela s rižom i osvježavajućim koktelima.
Dakle, prije dvadeset godina ozbiljne su hotelske industrije, i to u zemljama bez osobitih turističkih tradicija (današnji Cancun je izgrađen tek početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, dok krajem devedestih na Koh Samuiju nije bilo ni približno toliko hotela kao danas) precizno definirale model hotelskog doručka koji milijune njihovih gostiju čini sretnima i zadovoljnima.
Kamenice za doručak u Navisu, Opatija
Bitno je, ponovimo, da je hrane puno, da je djelomično lokalna i djelomično internacionalna, i da se gost ne mora brinuti kada će se probuditi kako bi stigao na doručak.
Dva desetljeća kasnije, hrvatska hotelska industrija, nesvjesna činjenice da je doručak osobna iskaznica hotela, još nije uspjela usvojiti taj univerzalni model doručka na moru.
U bračkoj Elafusi, hotelu s četiri zvjezdice u kojemu soba košta oko 300 eura, doručak traje do deset ili deset i trideset kao i u porečkom Molindriju, koji je nešto jeftiniji ali također nosi četiri zvjezdice. Kao i u bezbroj drugih hotela na hrvatskoj obali. Riječ je o običaju naslijeđenom iz socijalizma, kad su gosti često uzimali pune pansione, pa je doručak morao završiti u 10 sati da bi ručak mogao početi u podne.
Danas, međutim, većina hotela radi na bazi polupansiona (doručak plus večera) ili noćenja s doručkom, što im svejedno nije pomoglo da usvoje puno efikasnije poslovne prakse kakve, kao što smo pokazali, u uspješnijim turističkim destinacijama vrijede već desetljećima.
Hrana lokalnih OPG-ova u One Suiteu, Srebreno
Štoviše, jučer smo u inbox dobili pismo jednog turističkog djelatnika iz Istre, koji je ismijavao naše primjedbe na račun porečkog hotela zbog kratkog doručka . “A kada bi po vama trebao trajati doručak, između 12 i 14? Ha,haha,ha,” glasio je komentar gospodina koji, čini se, ne zna previše o turizmu.
Osim prekratkog trajanja, drugi problem doručka u domaćim hotelima jesu budžeti, koji se često svode na par eura po osobi, što znači da se za doručak poslužuje najjeftinija roba iz supermarketa. To kompromitira i sam hotel i kompletan dojam gosta o destinaciji u kojoj ljetuje.
Na hrvatskoj je obali, nažalost, premalo hotelijera, koji razumiju važnost doručka. Modeli koje su usvojili pojedini veliki hoteli s pet zvjezdica, te manji hoteli poput opatijskog Navisa ili dubrovačkog One Suitea, gdje doručci traju dok gost želi doručkovati i gdje se, uz uobičajene međunarodne favorite (ujutro ništa bez omleta i dimljenog lososa) servira čitav niz lokalnih i nacionalnih i jela, te proizvoda iz lokalnih i drugih hrvatskih OPG-a, zapravo su modeli koje treba usvojiti cijela domaća hotelska industrija, naravno, u različitim rangovima ponude s obzirom na stvarnu kategoriju pojedinog hotela.
Nadamo se, zaista, da će od iduće sezone doručci koji završavaju u deset postati trajna prošlost, te da će sa stolova za doručak nestati industrijske paštete i slični proizvodi za koje je bolje ne znati kako se i od čega zapravo proizvode. Hrvatska hotelska industrija morala bi razumjeti da je doručak jedinstvena prilika da gosti počnu dan odlično raspoloženi.
A posao hotelske industrije valjda jest da goste čini sretnima, što bi ih moglo nagovoriti da se iduće godine vrate u isto mjesto i isti hotel.
