Od svibnja do danas na moru smo proveli pedesetak dana, Vozili smo doslovno od Istre do Dubrovnika, promijenili dosta hotela, isprobali bezbroj restorana, naplovili se trajektima i našetali kalama brojnih primorskih gradova. Evo male top liste najkomičnijih situacija koje su nam se dogodile, a koje su donekle tipične za jedan segment hrvatskog turizma.
Ovih smo dana u centru Pule htjeli kupiti čašu granite, ovosezonskog lokalnog hita. Trideset kuna nam se činilo nekako puno, što smo rekli prodavaču, koji je odmah prepolovio cijenu na 15. Premda se radi o zaista minijaturnom iznosu, zatražili smo račun, na što je prodavač rekao: Ako żelite račun, onda košta 30. Ovaj mali primjer pokazuje kako dodatni porezni pritisak na ugostiteljstvo potiče poreznu evaziju, te je pretvara u masovnu pojavu. I onda se ministar financija čudi malom broju fiskaliziranih računa u kafićima u kojima se gledalo Svjetsko prvenstvo.
Dok smo neku večer kraj kina Europa, čekali da prodje ljetni prolom oblaka, prišao nam je jedan mladi gospodin. Rekao je da on radi u tvrtko koja je vlasnik Melie Coral, da je sve što smo napisali o njima točno, i da u taj hotel godinama nije ulożena ni kuna. Što se zaista vidi. Melia Coral, koja nosi pet zvjezdica, zapravo je vic od hotela, a ne luksuzni hotel. Tijekom našeg boravka klimatizacija u hodnicima, na plus trideset i nešto nije radila, gosti sami moraju vući prtljagu po tim sparnim i vrućim koridorima, koji vode do malih, oskudno uređenih soba s neudobnim krevetima i lošim jastucima. Melia Coral možda je najdrastičniji primjer lažne kategorizacije u našem hotelijerstvu, a konkurencija je prilično žestoka.
Našim se prijateljima u jednoj rovinjskoj suvenirnici dogodio neobičan slučaj. Htjeli su kupiti dres hrvatske nogometne reprezentacije, pa su se zapričali s prodavačem, koji ih je pitao odakle su. Kad su rekli da već dulje vrijeme žive u Bruxellesu, čovjek im je doslovno kazao: “ Vama onda moram naplatiti 240 kuna, da živite u Hrvatskoj bilo bi jeftinije.”
Ove su sezone, očigledno, ponovo masovno zaživjele dvostruke cijene, jedne za domaće goste, druge za strance. U to smo se uvjerili još početkom ljeta, u jednoj skupoj splitskoj pizzeriji , gdje smo dobili račun manji od očekivanog. Na računu je pisalo kako su nam dali dvadeset posto popusta na svaku pizzu i piće koje smo naručili. Kasnije smo primijetili i da su neki drugi gosti oko nas, sve redom Hrvati, nagrađeni popustom.
Kao što Dalmatina, briljantna i sigurna autocesta koja prolazi kroz prelijepe krajolike pokazuje ono najbolje od Hrvatske, tako D8 na potezu od Splita kroz Omiš, prema Makarskoj, pokazuje drugu stranu naše zemlje: preizgrađenost, ultraagresivna apartmanizacija, niz nevjerojatno ružnih i dekontekstualiziranih zgrada govore o lošim stranama hrvatskog turističkog rasta kao i o nedostatku bilo kakve državne i društvene kontrole u procesima masovne izgradnje uz more. Taj dio Dalmacije, nažalost, danas izgleda zaista tragikomično.
