Eater je u petak popodne objavio kako veliki fast food lanac Taco Bell na jednu seriju svojih nachosa počinje stavljati Carolinu Reaper, trenutno najljući čili na svijetu, koji može doseći čak 2,2 milijun scovillea, dok prosječno vrijedi oko milijun i pol scovillea. Usporedbe radi, regularni Tabasco vrti se oko pet tisuća scovillea.
Ovaj potez Taco Bella označuje svojevrsnu revoluciju na tržištu masovne hrane, jer su se proizvodi poput Caroline Reapera, ali i njene majke Bhut Yolokie, dosad uglavnom nudili u specijaliziranim restoranima te u etničkim ili žanrovskim trgovinama. Sada je, eto, vjerojatno najopakiji čili na svijetu ušao u masovnu i jeftinu distribuciji. Dan prije no što smo na Eateru pročitali vijest o promociji Carolina Reapera u masovni industrijski proizvod, u pivnici Budweiser ponudili su nas svježim habañerom.
Do prije godinu dana nismo ni mogli zamisliti da ultrapopularna, gastronomski nepretenciozna roštiljarna drži živi habanero. Jedan od dva feferona uspjeli smo pojesti a da se nismo rasplakali. Još dan ranije u Vinodolu, dakle opet u čistom mainstreamu, uz redovni su Tabasco donijeli i Tabasco Habañero koji nije baš nesnošljivo ljut, ali koji izvrsno eksploatira voćno čokoladne tonove našeg najdražeg čilija.
Unatrag godinu dana proizvodi male zagrebačke tvrtke Volim ljuto uselili su se u jako velik broj zagrebačkih, ali i nezagrebačkih restorana, što je za pohvaliti, jer je riječ o odličnim i katkad zaista ubojito ljutim umacima. Sve su ovo dobri znakovi vremena i promjena. Pojedine svjetske kuhinje, poput sečuanske, meksičkih, indijskih i tajlandskih, već su davno uočile gastronomsku vrijednost vrlo ljutih feferona. Oni, kao što se često pogrešno misli, ne uništavaju okus bazičnih sastojaka, nego ga, naprotiv, ističu,
U sečuanskom londonskom restoranu Ba Shan, svojedobno smo tako dobili velikog brancina u potpunosti umotanog u prilično ljute sušene crvene čilije: brancinova je meso, u kontrastu s brutalno ljutom hrskavom kožom, bilo još sočnije, slađe mineralnije. Tajlandski otočni curryji, pak, podrazumijevaju kontraste između slatkoće velikih rakova i kokosova mlijeka s jedne, te ljutine birdseye čilija s druge strane. U Meksiku smo još prije dvadesetak godina jeli u restoranima koji su doslovno nudili po stotinjak vrsta čilija, dok nas je u njujorškoj Mami Mexicani konobar izazvao da pojedemo cijeli sušeni habanero uz marinirani jastog iz Mainea. Izazov smo prihvatili, uživali i pobijedili bez previše suza (nagrada je bila boca šampanjca).
Ekstremno ljuta hrana važno je izražajno sredstvo i u uličnim, etničkim, kao i u gastronomskim kuhinjama. Stoga nas zaista veseli da najljući i najekspresivniji čiliji na svijetu napokon ulaze u mainstream.
