U ovo vrijeme berbe, šteta je voziti se po pitoresknim Goriškim brdima. Bolje je, premda katkad kompliciranije, pješačiti između vinograda, kroz mala i malo veća sela u kojima se gotovo ravnomjerno izmjenjuju stare seoske kuće i ambiciozne novogradnje. Osim vinogradima, ceste su omeđene maslinama i smokvama koje izgledaju zrelo, ali nisu baš slatke. Brda su možda ipak prehladna za smokve.
Goriška Brda
U svakom slučaju, u sunčano poluvruće popodne prošlog četvrtka, odlučili smo ostaviti auto ispred sjajnog hotela Gredič u vlasništvu Simona Simčiča, da bi dopješačili do vinarije Medot, u vlasništvu Simona Simčiča, u mjestu Dobrovo. Poslije niza pogrešnih skretanja, 15.844 koraka i penjanja u protuvrijednosti 25 katova, sat je govorio da opako kasnimo na sastanak i tasting dogovoren u šest popodne. Pa smo s glavnog trga u Kozani, poznatoj i po Ediju i Aleksu Simčiču, nazvali taksi, čiji smo broj pronašli na webu. Taksi se, iako smo se nalazili in the middle of nowhere, pojavio za sedam do osam minuta, pa nas je u sekundu točno doveo u Medot, u centru Dobrova, što je koštalo nekih petnaest ili dvadeset eura.
Medotovi vinogradi
Medot, s čijeg platoa puca jedan od ljepših pogleda na Brda, zasad nije važan sam po sebi, jer proizvodi tek desetak tisuća boca. Medot je, međutim, važan zbog svoje povijesti, i zbog visokih kriterija kojima želi definirati svoju budućnost. U srcu ideje Medota ističe se ime Zvonimira Simčiča. Zvonimir Simčič jedan je od stvaratalja slovenske vinske industrije i dugogodišnji glavni direktor vinogradarske zadruge Goriška brda, čija smo vina u Zagrebu masovno počeli piti negdje osamdesetih godina.
No, još je važnije što je taj Slovenac s hrvatskim imenom zapravo spasio zadružno vinogradarstvo u Brdima. Slovenska je država, naime, u vrijeme socijalizma željela okrupniti proizvodnju vina, pa je tako nakanila ukinuti vinarije u Vipavi i Brdima, te ih pretvoriti u jednu golemu tvornicu vina u Novoj Gorici. Legenda, kao i pisani podaci, kažu kako se Zvonmimir Simčič uspio oduprijeti toj tipičnoj socijalističkoj inicijativi, pa je klet u Dobrovu nastavila samostalno raditi sve do danas.
Enologinja Neža Skrt
Drugo, jednako važno, Zvonimir Simčič bio je šampion i zaštitnik rebule. Naime, u drugoj polovici prošlog stoljeća tvrdilo se kako je rebula inferiorno grožđe, koje treba zamijeniti internacionalnim sortama poput sauvignona, chardonnaya, sivog i bijelog pinota. Uporni je gospodin Simčič, međutim, svugdje propovijedao u korist rebule, i tako održao ovo autohtono slovensko-taliijansko grožđe u vrhu goriškog sortimenta. Stariji obožavatelji slovenskih vina svakako se sjećaju Zlate rebule i Peneče rebule, koje su bile skoro neizbježne na zagrebačkim vinskim listama u osamdesetim godinama prošlog stoljeća.
Zvonimir Simčič bio je opsjednut porizvodnjom vrhunskih pjenušavih vina, pa je 1992. godine, po umirovljenju iz Kleti Goriška brda, osnovao Medot, butiknu vinariju posvećenu rebuli i pjenušavim vinima. Jedan do najistaknutijih zaslužnika slovenske vinske industrije umro je 2008. godine, a vinariju Merdot preuzeo je njegov unuk Simon Simčič, koji je upravo udvostručuje ili utrostručuje u kapacitetima.
Medotova enologinja Neža Skrt s puno nas je energije i entuzijazma u četvrtak provela kroz dvije nove podzemne razine nove Medotive vinarije, koje se upravo dovršavaju. Novi podrumi ukopani su u brdo na 15 metara dubine, kako bi temperatura i vlaga u njima bile stabilne i optimalne za dozrijevanje tradicionalnih pjenušavih vina, koliko je god to moguće u toplom kraju kao što su Brda. Osim toga, Medot upravo kupuje još par hektara vinograda, kako bi u budućnosti omogućio veću prozivodnju baziranu na vlastitom grožđu (zasad posjeduju 2,5 hektara).
Bilješke o proizvodnji vina koje je Simčiču ostavio njegov mentor
Arhivska vina iz 1966.
Nakon što smo se po dugim stubištima spustili u trbuh i srce budućeg Medota, sjeli smo u kušaonicu ukrašenu slikama članova obitelji Simčič, od Zvonimirovih roditelja do sina i unuka, gdje smo kušali aktualnu liniju ove krajnje ambiciozne vinarije. Medot, naime, proizvodi pet vrsta pjenušavih vina, od kojih se najjeftinije zove 48. Naziv 48 označuje broj mjeseci koje je pjenušac proveo u boci na kvascima. Četrdeset i osam mjeseci ekscentrično je dugo razdoblje s obirom na činjenicu da non vintage šampanajc na kvascima minimalno mora provesti tek 15 mjeseci. Medot 48, znači, u odležavanju tuče niz non vintage šampanjaca. Medot 48 korektno je, svježe, srednje bogato vino koje, međutim, pati od probema šupljine na srednjem nepcu.
Slično vrijedi i za Brut, koji odležava godinu dana dulje od 48 i ima istu kompoziciju: 60 posto rebule, te po 20 posto crnog pinota i chardonnaya. Rose je, međutim, već jako ozbiljnoi vino, koje spaja čvrstu strukturu s punim, linearnim okusom i vrlo lijepim jagodnim i trešnjastim aromama. Rose se bazira na crnom pinotu. Medot Rose sasvim bismo sigurno naručili u restoranu.
Medot Extra Brut, sa samo 3 do 4 grama dodanog šećera vitko je, oštro vino s puno karkatera, dok je Millesime iz 2010. uistinu odličan, te vrijedi barem 90 bodova. Millesime iz 2010. ujedinjuje oštrinu, jaku strukturu, dugi okus i eleganciju, s lijepim, tipičnim šampanjskim aromama brioša, svježe pečene korice kruha i citrusa. Millesime nas je najugodnije iznenadio od svih Medotovih vina, dok nismo kušali remek djelo starog gospodina Simčiča. Dakle, načelno govoreći, ne vjerujemo da pjenušci iz toplih krajeva poput Brda i Collija mogu ozbiljno dozrijevati, jer su njihove kiseline preniske, a pH previsok. Ukratko, radi se o lošoj matematici uvjetovanoj klimom.
Medot iz 1998. nakon 20 se godina razvija kao dobar šampanjac
Ne znamo hoće li seu Brdima više ikad proizvesti tako autoritativan pjenušac
Međutim, Medot iz 1998. godine, čiji se čep stisnuo do veličine manjeg šampinjona, posjuduje one prave, šampanjske tercijarne mirise kave, suhih gljiva i začina koji se i danas drže na životu prilično nevjerojatnom svježinom. Ne znamo hoće li se ikad više u Goriškim brdima proizveti pjenušac autoriteta Medota iz 1998. godine, ali u tom smo velikom vinu ozbiljno uživali. Medot se, nažalost, ne prodaje u Hrvatskoj.
Foto/KPK, Medot, Manuel Kovsca
