Premda rujan dovodi turiste kojima se vlasnici dobrih hotela i ozbiljnih restorana najviše vesele, dakle Skandinavce te bogatije Engleze, Francuze, Austrijance, Talijane i Nijemce, puna turistička sezona definitivno je gotova, što simbolički označuje i početak škole u Dalmaciji, u ponedjeljak 10. rujna. Pa je stoga vrijeme za završnu listu najboljih hrvatskih ovogodišnjih turističkih destinacija. Riječ je o onim mjestima koja pokazuju u kakvim bi se smjerovima mogao kretati moderni hrvatski turizam.
Rovinj je, kao što smo već nekoliko put naglašavali, apsolutni ovogodišnji hrvatski turistički šampion o čemu, uostalom, svjedoče i brojke, koje nisu na lanjskoj razini kako se to u zadnje vrijeme voli govoriti u drugim turističkim odredištima, nego i dalje pokazuju osjetan rast. Rovinj ima skoro sve što je potrebno za moderni turizam: vrhunske velike hotele, šarmantne i napredne male hotele, jedan svjetski vrijedan i više solidnih restorana, ponešto dobrih barova, atmosferu vesele ali civilizirane opuštenosti, te jednu od najbolje uređenih otvorenih hotelskih plaža u Hrvatskoj. Kroz niz pametnih kongresnih manifestacija, u Rovinju će se zabavno i ugodno živjeti barem do studenog, a otvaranje luksuznog hotela Park planirano za proljeće, trebalo bi u Rovinj napokon dovesti i malo atraktivniji shopping (Park će imati shopping arkadu s jačim brendovima).
Šibenik ima samo tri dobra hotela: potpuno novi Bellevue, mali i neodoljivi Life Palace, te D Resort. Stoga je naizgled neobično što smo grad bez prave hotelske infrastrukture proglasili vicešampionom hrvatskog turizma za 2018. godinu. Međutim, Šibenik upravo uspostavlja model održivog turizma, koji ne narušava vrijednosti njegove povijesne jezgre. Šibenik je više manje grad bez kiča, iznimno lijep, s nekoliko jako vrijednih manifestacija, od Chef’s Stagea do kolovoškog rock rock festivala Yammatovo, s visokom gastronomijom u centru grada i nizom jako dobrih restorana na Murteru i Kornatima. Otvori li se u samom gradu nekoliko boljih bistroa (umjesto sadašnjih loših, na rivi) i još par hotela u rangu Bellevuea, Šibenik će osigurati trajnije mjesto u vrhu hrvatskog turizma.
Lošinj ima prilično jasnu turističku strategiju. Dio gostiju dolazi u vrhunske hotele koji u sezoni postižu cijene između 2800 i 3800 kuna za noć i u još luksuznije vile, dio u vrlo dobre hotele s četiri zvjezdice (Punta je bolja od većine obalnih hotela s pet zvjezdica), a velik dio u kampove. Lošinj, dakle, pokriva sve oblike turističkog smještaja. Plaže, priroda i more su veličanstveni, a šteta je jedino što su skoro svi dobri restorani, na čelu s Alfredom Kellerom i Matsunokijem, smješteni u uvali Čikat i drugim hotelskim zonama. Privatno ugostiteljstvo na Lošinju, uz vrlo malo iznimaka, kao da je ostalo u 50-tima . Eventualnom izgradnjom većeg aerodroma, golf igrališta i još jednog five star hotela, Lošinj će se dugoročno pozicionirati kao jedna od najvažnijih hrvatskih turističkih destinacija.
Split kao ni Šibenik nema hotele, pa su Splićani cijeli grad pretvorili u jedan golemi apartman. Split nema ni zaista vrhunske restorane, što splitski restorateri vrlo dobro znaju. Međutim, splitska ugostiteljska scena svejedno spada među najvibrantnije u Hrvatskoj, što se više vidi po dizajnu lokala i po izboru pića a manje po hrani, dok potez od Rive preko Dioklecijanove palače do glavnih trgova u povijesnom dijelu grada, pa zatim do Matejuške i Zapadne obale, spada među najenergičnije i najljepše hrvatske urbano-turističke zone. Naposljetku, Split ima Ultru, najvažniju hrvatsku turističku manifestaciju uopće.
Zagreb će uskoro dobiti još nekoliko dobrih hotela, pa njegova ambicioznija hotelska scena neće, nadamo se, ovisiti samo o Esplanadi. Zagreb, prirodno, ima najveću koncentraciju boljih restorana i barova u Hrvatskoj, pa čak i ponešto shoppinga i kulturnog turizma, barem u usporedbi s ostatkom zemlje. Uz svoje prometne i povijesne predispozicije, Zagrebom bi, dakle, kako to K und K nostalgičari vole govoriti, mogao glumiti mali Beč, a Beč je već dugo prvorazredna svjetska turistička atrakcija. Strateški je problem zagrebačkog turizma što se temelji na backpackerima i velikim grupama. Zagreb još nije uspio privući ambicioznije turiste s više novca. Jedno dvije ili tri Michelinove zvjezdice, plus agresivnije reklamiranje kulturnog turizma, tu bi itekako pomogli.
I na kraju, u bilo kojoj rekapitulaciji hrvatskog turizma, nemoguće je ne spomenuti Dubrovnik, koji jest prirodni glavni grad hrvatskog turizma i koji posjeduje kompletnu turističku infrastrukturu (puno hotela s pet zvjezdica, dobar aerodrom, vrlo mnogo restorana i ponešto barova).
Dubrovnik i ove godine postiže solidne turističke rezultate. Međutim, Dubrovnik se mora resetirati. Ekscesi poput čaše Korlata za 118 kuna (a boca u dućanu košta 99) ili točenja bazičnog Jack Daniel’sa za stotinjak kuna, snažan su simptom dubinski neprijateljskog odnosa prema gostima, koji se već par godina osjeća u najljepšem hrvatskom gradu, i stalno se širi.
Dubrovniku treba puno više znanja u uslugama, neusporedivo više profesionalnosti na svakom koraku (jer su turisti svugdje) i dramatično više osjećaja za realnost kad je riječ o cijenama, koje će moći biti jednako visoke kao u londonskim i pariškim hotelima palačama onoga dana kad Dubrovnik dosegne razinu servisa i općeg doživljaja (a ne samo scenografije), Savoya ili Le Meuricea.
