U utorak oko sedam navečer prolazili smo Martićevom ulicom kraj sjajno uređenog kafića Verde, u kojem je sjedilo točno dvoje ljudi, plus besposleni konobar. Pa smo skrenuli ulijevo, prema Kvatriću. U kafiću Leone, udaljenom moda 400 metara od Verdea i duplo manjem, i puno siromašnije uređenom, guralo se petnaestak ljudi.
Da večer nije bila baš nelagodno hladna za prve jesenje dane, Leoneova bi terasa vjerojatno bila puna. Leone je, zapravo, pun iz dana u dan (radi sve dane u tjednu). Riječ je o kafiću koji je vrijednim i pažljivim radom postao Cheers Cafe Kvaternikova trga, mjesto gdje se skupljaju ljudi iz okolnih ulica koji žele mirnu, pristojnu i vedru atmosferu uz svoju jutarnju kavu ili popodnevni gin tonic ili večernji single malt.
Leonov je uspjeh danas samorazumljiv. Njegovi konobari nisu najbrži, ali su iznimno pažljivi, uljudni, prijateljski raspoloženi i znaju dosta o onome što prodaju. Kava, Illy, prema nekim mišljenjima spada među bolje nespecijalizirane kave u gradu. Izbor vina je više nego solidan za kafić kraj tržnice, selekcija piva nije loša, dok pojedini jaki alkoholi poput Glenmorangiejeva Nectara d’Or više pripadaju fine dining restoranima nego kvartovskim kafićima.
Like we said we never get bored, there is always someone that make us feel good…. #GinTonic we love you……
Objavljuje caffe Leone u Četvrtak, 24. kolovoza 2017.
Svježi se sokovi cijede kad ih gost naruči, dok čajevi pripadaju vrhunskim šire dostupnim brendovima. Uz sve to, cijene su prijateljski niske. Čaša Fakinove malvazije košta 20 kuna, Bouvetov pjenušac 24.
Leone je dakle složio sve bitne faktore koji naizgled običan kafić pretvaraju u vrhunski kafić: ljubazan i kompetentan servis, dobra pića i korektne, široko prihvatljive cijene.
Kako stanujemo blizu, u Leone navraćamo godinama. Pa znamo da nije uvijek bilo tako dobro kao danas. Još do prije par godina znalo im se desiti da ne toče ni jedno suho bijelo vino, ili da toče neka neobična crna vina jer očito baš nisu znali mnogo o vinima, pa su im razni akviziteri uvaljivali sumnjivu robu.
Ali su naučili. Pa su naučili ponešto o pivu, pa ponešto o ginovima i tonicima, pa ponešto o maltovima, tako da su se od simpatičnog kafića pretvorili u vrhunsku profesionalnu instituciju, koja nije izgubila svoj kvartovski šarm (btw, bilo bi dobro da uz alkohole serviraju neki pristojan kikiriki ili pistacije, ili barem bolje vrste čipsa, jer će tako potaknuti potrošnju alkohola).
Ulice oko Kvatrića prilično su antirestoranskog karaktera. No, zahvaljujući Leoneu i još nekim lokalima i dućanima poput Harisse, Kulena Damjanović, Budweisera pa i desetak minuta udaljenog Orijenta, taj je kvart uspostavio solidnu hedonističku infrastrukturu.
