U Gričkom topu nismo jeli barem sedam ili osam godina, od onih dana kad je u Zagrebu boravio jedan britanski diplomat, koji je skoro sve poslovne ručkove organizirao u toj ugodnoj gostionici smještenoj par stepenica ispod gornje postaje Uspinjače. U tih se sedam ili osam godina u Gričkom topu mnogošto promijenilo nabolje, a ponešto je, nažalost, ostalo isto. Prije svega promijenila se terasa, koja je sada dostigla svoj puni potencijal, i koja zaslužuje čistu peticu. Prekrasni pogledi na grad oplemenjeni su s jako puno cvijeća i sa sjanim detaljima, poput malih šank stolica odmah na ulazu, ili velikih crnih ploča s detaljno ispisanom vinskom kartom. Interijer se također doima prozračnijim i čišćim, premda još nije dovršen.
Meni se, srećom, smanjio i s njega je izbačena većna onih zamornih jela iz loših ugostiteljskih škola, poput telećih odezaka na sto načina, ili medaljona sa šampinjonima. U kratkom i jasnom jelovniku skoro sva su jela barem donekle zanimljiva, osim pilećeg filea koji je naprosto besmislen, jer pileći file kakav se može nabaviti na hrvatskom tržištu, nema nimalo izraženiji okus od plastičnih kutijica u kojima se prodaje po samoposluživanjima.
Restorani koji drže piletinu, morali bi se fokusirati na tamne komade mesa, ili na pripremu cijelog pileta (ovo, naravno, ne vrijedi za istočnjačke restorane, gdje začinska obrada pilećeg filea uspješno kompenzira njegov prirodni nedostatak okusa).
U srijedu popodne, uz nekoliko steakova, hamburger, porchettu i teleće kotlete, u Gričkom su topu nudili vrlo lijep file gofa, koji je bio perfekttno pečen, i koji je poslužen s neobično dobrom blitvom, za kriterije zagrebačkih restorana. Osim gofa, naručili smo lungić punjen pancetom i sirom škripavcem , što je pametan otklon od onih anakronih recepata u kojima se lungić puni s nekom bezveznom šunkom i inferiornim lako topivim sirevima. Uz lungić je poslužena izvrsna kugla restanog krumpira s puno zelenih dijelova mladog luka, pa se tako prilog pokazao mnogo ukusnijim od glavnog jela. Lungić je, naime, imao dva velika problema. Prvo, većina svježe svinjetine u Hrvatskoj prilično je bezukusna, osobito kada je riječ o krtim rezovima poput lungića. Što znači da ta, indiferentna svinjetina, zahtijeva neku žešću suhu ili vlažnu marinadu, da bi je vratila u život, kao što to perfektno rade Šakota i Medak u Rougemarinu. Lungić u Gričkom topu nije, nažalost, prošao takav oživljujući tretman.
Drugo, svinjetina se , načelno, može peći do kraja. Lungić se, međutim, zbog svoje unutarnje suhoće, mora ostaviti ružičastim. A ovaj je lungić iznutra bio sivo bijel, barem dvije minute prepečen, tako da bi bez pancete bio potpuno suh. Šteta je što su bazične tehničke pogreške pokvarile potencijalno vrlo zadovoljavajuće jelo.
Vinska je karta petnanest do dvadeset posto skuplja nego u većini restorana u centru Zagreba, pa tako Kozlovićeva Malvazija košta 210 kuna, a Novaccova 175, dok se čitav niz domaćih vina opasno približava granici od 300 kuna što, čini se , ne smeta turiste koji u velikom broju jedu u Gričkom topu. U srijedu oko pola dva popodne, od dvanaestak gostiju, jedino smo mi govorili hrvatski. Grički top solidan je turistički restoran višeg cjenovnog ranga, sa zaista vrlo lijepim ambijentom i ljubaznom poslugom koja korektno vlada engleskim. Kada bi se kuhinji posvetila jednaka pozornost kao i uređenju terase, Grički bi top mogao procvjetati.
Pod gričkim topom
Zakmardijeve stube 5, Zagreb
Ocjena 3/5
Kako su recenzenti vodiča The Truffle ocijenili Pod gričkim topom, možete pogledati OVDJE
