Brand J.P.Chenet nastao je 1984. godine u okviru grupe Grand Chais de France (GFC), koja danas spada među najveće europske vinske korporacije.
J.P.Chenet najprodavanija je francuska vinska etiketa u svijetu.
Još prije desetak godina prešli su 100 milijuna buteljki, a u međuvremenu su lansirali liniju Fashion koja prodaje vina s okusima jagode i breskve, da bi nekoliko godina kasnije proizveli pjenušac koji se, naravno, zove Ice.
J.P. Chenet došao je u Hrvatsku relativno rano, još sredinom devedesetih godina, kada ga je počeo uvoziti Mario Mendek u okviru svoje tvrtke Kult Dioniza, koja se u ono vrijeme bavila velikim bordoškim I burgundskim vinima, kao i klasičnim šampanjskim kućama poput Pol Rogera ili Gosseta.
Gospodin Mendek nadao se da će mu J.P.Chenet, koji nam je tada bio poznat isključivo iz loših aerodromskih kafića, pomoći da financira svoje ambiciozne projekte, što se nije dogodilo, jer su krajem devedesetih hrvatski kupci masovno navalili na vina hrvatskih privatnih proizvođača, pa nitko nije želio kupovati jeftine francuske buteljke.
S razvojem mreže supermarketa stvorio se, međutim, prostor za oceane bezličnih i jeftinih uvoznih vina.
A J.P.Chenet spada među najbezličnija francuska vina koja smo kušali.
Danas smo u jednom supermarketu za 35 kuna kupili buteljku Chenetova Cabernet Syraha, jednog od najbolje ocijenjenih Cheneta.
To vino, dakle, posjeduje solidan odnos kiselina i šećera (premda slatkoća lagano dominira) čistu, lijepu grimiznu boju, puno aroma tamnog voća i točno nula karaktera.
Na slijepom kušanju ne bismo znali pijemo li australsko, kalifornijsko ili španjolsko vino, a nipošto se ne bismo odlučili za francusku opciju, osim možda zbog nižeg alkohola.
Naime, francuska su vina glasovita po terroiru koji donosi karakter i individualnost. Ovo je vino, međutim, upravo onoliko individualno koliko bočice gaziranih pića u samoposluživanjima.
Čak i Heineken, pivo koje izrazito ne volimo, pokazuje postotak ili dva više osobnosti od Cheneta.
Osim što imaju nula karaktera i nula terroira, Chenetova su vina vrlo vjerojatno prepuna svih onih 250 do 300 aditiva koje je veliki Joško Gravner zatekao u laboratoriju čuvenog kalifornijskog vinskog sveučilišta Davis, što je Gravnera preobratilo u proroka prirodnih vina.
J.P. Chenet vino je za kupce koji ne znaju ništa o francuskim vinima pa francuskom etiketom kane nekoga impresionirati, ili pak za kupce koji ne vole okuse, mirise i osobnost vina.
Osim toga, na aftertasteu je užasno razvodnjeno, pa podsjeća na bevandu s ne baš dobrom vodom.
J.P. Chenet je brand koji bi trebao izbjegavati svaki stvarni ljubitelj i poštovatelj vina.
Za 35 kuna koliko košta taj lagano zaslađeni, isprani, stopostotni francuski trash, ili za par kuna manje, možete kupiti neusporedivo bolje hrvatske buteljke velikih proizvođača, koji drže do kvalitete grožđa i vina.
Kult Plave Kamenice načelno nikad neće promovirati onu smiješnu parolu Kupujmo hrvatsko.
Između belotte i hrvatskog pršuta uvijek ćemo glasovati za belottu, i nikad se nećemo usuditi ustvrditi da je bilo koji domaći pjenušac bolji od Bollingera, Kruga, Agraparta, Drappiera ili Selossea.
Ali, kad je riječ o vinima poput Chenetovih, Kupujmo hrvatsko postaje jedina razumna potrošačka opcija.
