U nedjelju oko podneva parkirali smo u savudrijskoj ribarskoj kući, na samoj državnoj granici. Savudrija, najzapadnije mjesto u zapadnoj hrvatskoj Istri, najpoznatije je po slovensko hrvatskom graničnom prijeporu koji ionako nikad neće biti riješen, pa zatim po 200 godina starom svjetioniku, pa po fenomenalnim obližnjim vinogradarskim položajima i po nekoliko izvrsnih restorana u okolnim selima.
U samoj savudrijskoj luci nalaze se dva restorana, rustikalna, neugledno uređena, čija imena već godinama ne uspijevamo zapamtiti. U nedjelju smo sjeli u jednu od tih lučkih gostionica, na brzo piće uz pogled na galebove, ribare i sivoplavo nebo pred kišu.
Duplu kavu i čašu neke vrlo lokalne malvazije platili smo, vjerovali ili ne ,15 kuna. Ok, malvazija nije ništa valjala, ali to u ovom slučaju nije poanta. Dosad smo mislili da je istočna Slavonija najjeftiniji dio Hrvatske. No, poslije dva pića u inače skupoj zapadnoj Istri, za točno dva eura (dobili smo i račun), čini nam se da luka u Savudriji preuzima tu titulu. Ovu kuriozitetnu informaciju, premda nije nizašto karakteristična, naprosto nismo mogli prešutjeti.
