Za malo više od mjesec dana počinje zagrebački Advent, najveće ulična smotra hrane i pića u Hrvatskoj. Posjećenost Adventa raste iz godine u godinu. Osim desetaka tisuća Zagrepčana, on privlači bezbroj gostiju iz cijele Hrvatske, kao i iz inozemstva. Lanjskih se godina Advent u Zagrebu reklamirao s dobrim razlozima, i u talijanskim i austrijskim medijima, a posjetitelji u naš glavni grad dolaze doslovno iz cijele Europe. Advent je nesumnjivo iznimno uspješan, no evo što nas je proteklih godina razočaralo, i kako bi se to moglo popraviti.
Kobasice su uvjerljivo najprodavanija roba na adventskim kućicama. Kobasice i kuhano vino dio su duha uličnog dočekivanja Božića. Međutim, kao što pojedini naši čitatelji ispravno upozoravaju u komentarima na Kultu, radi se o dominaciji, da ne kažemo teroru loših, masnih i vrlo jeftinih kobasica iz supermarketa, s vrlo malo mesa, koje se prodaju uz dosta visoku maržu. Ugostitelji moraju zarađivati i Advent im je odličan prigoda da pojačaju godišnje proračune.
Međutim, bilo bi dobro da se bar malo više računa vodi o kvaliteti i individualnosti glavnog adventskog proizvoda. Supermarket kobasice prepune svega osim mesa, s vremenom će gostima početi ići na živce.
Nemamo ništa protiv germ knedli, koje su lani i preklani postale neslužbeni službeni desert zagrebačkog Adventa, pa su razni mediji čak organizirali izbore za najbolju germknedlu.
Međutim, ove austrijsko-njemačke okruglice od tijesta s kvascem toliko su dominirale na Adventu, da su svi drugi kolači ostali potpuno zanemareni.
Možda bi bilo zgodno kada bi organizatori Adventa svake godine, počevši naravno od ove, jedan tradicijski kolač koji se lako jede na cesti, proglasili službenim desertom zagrebačkog Adventa, organizirali službeno natjecanje u izradi tog deserta, doveli razne slastičare da ponude svoje verzije tog deserta, i tako dalje, i tako dalje.
Moglo bi se, recimo, početi s krafnama, koje su integralni dio zagrebačkih gastronomskih običaja, nije ih preteško napraviti pripremaju se u milijun varijanti. Ili s nečim što bismo nazvali zagrebački cronut, dakle s lokalnom verzijom čuvenog križanca krafne i kroasana.
Razumije se da se na adventskim kućicama i u adventskim šatorima najviše pije i prodaje kuhano vino. Međutim, Vivatov štand smješten iznad klizališta iz godine u godinu pokazuje nam da se na Adventu mogu piti i nešto ozbiljnija pića , uključujući pjenušce i šampanjce. Možda bi bilo atraktivno da se pokuša organizirati božićno natjecanje u miješanju toplih koktela.
Naravno, ključna je stvar da se za takvo natjecanje mobiliziraju najpopularniji gradski barovi i najugledniji barmeni. Vrijedilo bi razmisliti i o festivalu tamnih, zimskih craft piva. Uostalom, kvaliteta kuhanog vina na Adventu nažalost nije ništa bolja od kobasica.
Advent se svake godine reklamira poznatim kuharima. Na ovom ili onom štandu piše kako tu kuhaju neki od najpopualrnijhih hrvatskih chefova. U stvarnosti, ugledni su chefovi relativno rijetko u adventskim kućicama, što je šteta. Sadržaj zagrebačkog Adventa itekako bi dobio na autoritetu i privlačnosti kada bi bar neki pd vodećih domaćih chefova svaku večer osobno kuhali za goste.
Pa makar i kobasice, samo neke drukčije, nekonfekcijske, ali i niz drugih formata tipičnih za street food. Zagreb se, naime, zadnjih godina trudi promovirati kao regionalno središte street fooda. Advent je upravo idealno mjesto da zagrebački i drugi hrvatski chefovi pokažu kako se zaista snalaze na ulici.
U općem manjku radne snage u Hrvatskoj, ne možemo očekivati da se ljudi koji rade u kućicama ponašaju profesionalno. Oni uglavnom nisu profesionalci, te u dosta teškim uvjetima – osobito kad zahladi – obavljaju posao o kojem ne znaju skoro ništa.
Ali, njihovi ih šefovi naprosto moraju naučiti barem osnovama posluživanja onoga što se na Adventu nudi. Lani su nam, primjerice, na jednom francuskom štandu nasred Trga bana Jelačića servirali kamenice s maslacem, ali bez kruha, pa su nam još sugerirali da se maslac treba razmazati po kamenicama, što sasvim sigurno ulazi u finale natjecanja za poslužiteljski vic godine.
Na drugom, pak, štandu uporno su nam tvrdili kako ne drže piće čije je ime bilo velikim slovima ispisano na cjeniku, i koje se uredno hladilo u posudi s ledom kraj sirote konobarice koja tvrdila da nikad nije čula za to piće.
Ponovimo, iznajmljivači kućica naprosto moraju naučiti svoje privremene zaposlenike, do kojih teško dolaze, neka minimalna pravila o posluživanju hrane i pića koja se nude na kućici na kojoj rade.
