Između 2005. i 2009. godine Ana Ugarković bila je popularna kao Severina.Njezina emisija Kod Ane tukla je gledanost svih hrvatskih dnevnika, a razni marketingaši i drugi potencijalni investitori u restoranski biznis nagovarali su je da što prije otvori svoj lokal. Ana je prvo pokušala na Dolcu, u prostorijama vječnog Kerempuha, gdje je ambiciozno kuhala, ali restoran naprosto nije funkcknirao, jer je ozbiljan restoran prilično složen organizam koji ne zavisi o umijeću kuhanja samo jedne osobe.
Zatim je dugo najavljivala otvaranje delija, poput onih u New Yorku, da bi naposljetku prije nekih pet ili šest godina krenula s Malim barom, ispod Karijole 2, u prolazu između Vlaške ulice i Šalate. Kad smo ondje prvi put jeli, bili smo prilično razočarani: pola menija nije imalo puno veze sa svježom hranom ni s pravim kuhanjem, nego je skoro sve dolazilo iz friteze, a cijene su bile više nego visoke za takvu razinu pripremanja hrana. Pa smo trajno odustali od Malog bara, da bi sada, zbog restoranskog vodiča The Truffle koji Kulta Plav Kamenice lansira ovoga mjeseca, ponovo svratili kod Ane. Kakav je, to k vragu, hrvatski restoranski vodič, koji ignorira Anu Ugarković?
Moramo priznati da nas je Mali bar ugodno iznenadio. Prije svega, meni ustinu jest sezonski, pun mladog povrća, šumskih gljiva, jagoda i itrešanja. Drugo, hrana je znatno elaboriranija nego na početku; jela poput pohanih obraza grdobine i janjećih kotleta na kremi od graška zvuče dosta seriozno. Treće, stvarno smo uživali u ručku koji je, čini nam se, koštao bitno manje nego prije pet godina. Prvo smo naručili juhu od mladog povrća koja bi bila savršeno nježna, mirisna i proljetna, da nije patila od viška čipsa od češnjaka. Gopođica Ugarković u nekim je je svojim javnim sklonostima bliska Jamieu Oliveru: oboje kao da ne mogu početi kuhati, a da ne ogule oveću glavicu češnjaka.
Zatim smo se odlučili za tempuru od mladog povrća, i za štrudl s raštikom i ovčjim sirom. Oba su tanjura pucala zelenim okusima (list kadulje u tempuri koji su pred nama ubrali iz vrta naprosto je briljirao), porcije su bile velike, tragovi čilija fino su akcentirali štrudl od raštike, dok ga je upravo izvrsna salata od raznih zelenih listova s tanko narezanim rotkvicama, optimalno osvježavala.
Na kraju smo još uživali u piti od prženih lješnjaka s trešnjama – receptu koji može konkurirati vještini Petre Jelenić. Sjedili smo na lijepoj terasi, atmosfera je bila odlična, cijene, kao što smo rekli, korektne (zasitni ručak s buteljkom Buhačeva rosea platili smo 370 kuna). Filozofirali smo o tome kako je Ana, eto, napokon našla svoje optimalno mjesto u svijetu: kuha fino, kuha relativno jeftino, čini ljude sretnima, ne opterećuje se visokom kuhinjom i možda nije pod osobitim stresom.
Šteta je, jedino, što je vinska karta potpuno nekonzistetna; ona nije ni jeftina ni skupa, ni dobra ni loša, nema ni ovo ni ono stilsko usmjerenje: radi se o nizu buteljki koje kao da su slučajno došle u Mali bar, i koje u krajnjoj liniji nemaju nikakve veze s kuhinjom Malog bara.
Budući da, nažalost, nismo vidjeli da je itko osim nas naručio buteljku, taj se segment potrošnje u Malom baru očito ne smatra osobito važnim. Što je vjerojatno točno. U Mali Bar se dolazi zbog Ane. A Ana danas definitivno kuha bolje nego u danima kad je bila popularna kao Severina.
Mali bar
Vlaška 63, Zagreb
Ocjene: HRANA -4/5 AMBIJENT -4/5 POSLUGA -4/5
Kreditne kartice Visa, Master, Maestro
