Direktor Europske uprave za sigurnost hrane (EFSA) prije prije nekoliko je dana razgovarao s novinarima španjolskog El Paisa. Bernhard Url komentirao je sve novije velike teme, od masovnih proizvođača koji gube povjerenje kupaca do otpora prema GMO-u i zabrinutosti ljudi zbog kemikalija i pesticida u hrani.
Url, međutim, tvrdi da je najveći europski prehrambeni problem višak kalorija odnosno epidemija pretilosti i da stvarni rizici prehrambene industrije uopće nisu ono što misli većina ljudi. Bernhard Url je Austrijanac, po struci veterinar odrastao na farmi. Od 2014. vodi EU agenciju zaduženu za proučavanje patogena, toksina i drugih potencijalno opasnih spojeva u hrani. Na temelju EFSA-inih istraživanja političari u Bruxellesu donose većinu zakona i propisa vezanih uz sigurnost hrane.
Višak hranjivih tvari i kalorija Pretilost. Prejedanje i neishranjenost uslijed loše prehrane najveći su izazovi razvijenog svijeta.
EU politika prema aditivima je stroga. Rizik nikad ne možete svesti na nulu, ali na ovom je području vrlo, vrlo nizak. Stvarne i najveće opasnosti su trovanja hranom, bakterijska i virusna. Milijuni trovanja godišnje u Europi mogli su se spriječiti boljom higijenom i kontrolom. Što se pesticida tiče, 50 posto hrane u Europi nema nikakvih tragova pesticida, više od 97 je ispod dozvoljene granice, samo 2,4 posto je iznad granice. To je jako dobro. Stvarni problem je kombinirani utjecaj kemijskih spojeva na ljudski organizam. Godinama to proučavamo. Objavit ćemo dva izvještaja o tome, jedan o kombiniranim utjecajima tragova pesticida na štitnjaču i jedan o utjecaju na nervni sustav.
Prisutna je, to nije sporno.I još ne znamo koji je toksikološki utjecaj plastike na tkiva u ljudskom tijelu. Znanstveni savjetodavni servis EU radi na mišljenju koje će objaviti krajem godine.
Način na koji tretiramo životinje je ogledalo zrelosti društva. S etičkog stajališta, mislim da možemo puno bolje. Uopće nije pitanje možemo li priuštiti promjenu ovog modela, nego želimo li to. Uskoro ćemo morati hraniti 10 milijardi ljudi. Da bi to bilo moguće, morat ćemo napraviti tri stvari. Prvo, pomoći zemljama u razvoju. Previše poljoprivredne proizvodnje blokirano je nedostatkom infrastrukture, logistike i znanja.
Drugo, u Europi se baca 30 posto hrane. To je etički skandal. Treće, moramo promijeniti navike prehrane. Ne možemo jesti toliko životinjskih proteina. Uzgoj stoke troši previše energije, zemlje i vode, previše zagađuje. Moj je savjet jedite manje životinja i više biljaka. To će biti zdravije za ljude, za planetu i za 800 milijuna ljudi koji svaki dan idu spavati gladni jer nemaju što jesti.
Dostupnost svježe hrane ključni je socijalni aspekt. Ona je i pitanje društvene nejednakosti. U Americi postoje prehrambene pustinje gdje u krugu od 10 kilometara ne možete pronaći svježu hranu. a i da je ima pitanje je tko bi si je mogao priuštiti. I u Europi imamo takve pustinje, no to pitanje nije u nadležnosti EFSA-e pa nažalost nemamo podataka o tome. Organsko voće i povrće košta više i ne mogu si ga svi priuštiti.
Organska hrana ni je ništa sigurnija od ostale. Što s tiče hranjive vrijednosti, vjerojatno je isto. Najveća prednost organske poljoprivrede je održivost. Ona manje utječe na okoliš, prirodnije koristi zemlju i rotira usjeve. Ali moramo se ozbiljnije pozabaviti ekološkim utjecajem tvari koje se koriste u organskom uzgoju. Bakar je veliko pitanje. Korištenje bakra u organskoj poljoprivredi zagađuje okoliš, ugrožava vodozemce, ptice i druge organizme. Moramo to bolje proučiti. Nećemo moći potpuno zamijeniti konvencionalnu poljoprivredu organskoj, ali neke su zemlje već dostigle 20 posto i mislim da mogu ići do 30 posto. Kad institucije poput bolnica ili škola počnu kupovati organsku hranu, to napravi veliku razliku.
Ljudi su zabrinuti. Čovjek nas, primjerice, pita zašto je u urinu njegova sina pronađen glifosat. Mi mu kažemo da je koncentracija toliko mala da ne predstavlja nikakav rizik, ali čovjek želi da glifosata uopće ne bude. To nas dovodi do sljedećeg pitanja: kakvu poljoprivredu želimo? Želimo li pesticide ili ne? Ako želimo, koje su prednosti i rizici? To je politička rasprava. Ne radi se tu o znanosti, vrijednostima ni ekonomiji.
Ne smijemo to miješati sa znanstveno dokazanim činjenicama. Imate još jedan aspekt. Hrana se više ne proizvodi u susjedovu dvorištu. Dolazi iz Čilea, Kanade, s Novog Zelanda. Opskrbni lanac je prekompleksan da bi ga se potpuno kontroliralo. Ne znamo odakle dolazi hrana koju jedemo i moramo se oslanjati na složeni sistem proizvodne mašinerije. Želimo li jesti, nemamo izbora, moramo vjerovati proizvođaču. To ljude čini nesigurnima.
Industrija hrane ima problem s reputacijom. Sjetite se slučaja s konjskim mesom, on nije bio opasan za zdravlje, ali bio je prevara. S druge strane, moramo se i mi zapitati trebalo li zaista jagode iz Južnoafričke Republike, kivije s Novog Zelanda, sve moguće voće i povrće koje u svijetu raste cijele godine. Možda bismo trebali ponovno regionalizirati poljoprivredu. Regionalizacija omogućava oznake kvalitete, održivi tretman životinja i slično. Zato i industrija pokušava vratiti povjerenje potrošača kroz jamstva kvalitete.
Vjerujem da ako osmislimo dobre programe izbjegavanja gubitaka nakon loših berbi, ako smanjimo bacanje hrane i promijenimo navike prehrane, možemo daleko stići bez GMO-a. Takva hrana može imati specifične primjene, u slučaju suša ili da bi se izbjeglo propadanje uroda zbog nametnika i bolesti, ali trenutno ne vidim da bi bila potrebna Europi.
Bacanje hrane je pitanje stava, planiranja i promjene ponašanja. Na farmi na kojoj sam odrastao nismo bacali ni koricu kruha. Moja majka to je smatrala grijehom. Ljudi koji su živjeli u Europi nakon Drugoga svjetskog rata puno više vrednuju hranu nego mi danas. Nije istina da je bacanje hrane neizbježno zbog današnjeg načina života.
Ljude treba educirati i osvijestiti problem. U širem smislu, sprečavanje bacanja hrane je pitanje zakona, poput onih koji supermarketima nalažu ili dopuštaju da hranu pred istekom roka doniraju bankama hrane. Nema smisla tu hranu slati u subsaharsku Afriku, u Europi 23 posto ljudi živi ispod granice siromaštva.
Afrička svinjska gripa. U EU je došla 2014 i već je prisutna u devet zemalja: Latviji, Litvi, Estoniji, Češkoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Bugarskoj i Belgiji. Ta bolest je preskočila 1000 kilometara odjednom, od baltičkih zemalja od Belgije, vjerojatno je netko bacio komad zaraženog mesa kroz prozor automobila, pojeo ga je divlji vepar i nastavila se širiti. riječ je o velikom problemu jer bi bolest mogla stići u zemlje s velikim farmama svinja poput Španjolske, Francuske, Njemačke ili Nizozemske.
Općenito gledajući, političari ozbiljno shvaćaju znanstvene činjenice. U 15 godina EFSA je objavila oko 6000 znanstvenih mišljenja. Vlade i zakonodavstvo Europske unije uzeli su u obzir 99,9 posto tih mišljenja Politika temeljena na činjenicama važan je stup Europe, posebno u sigurnosti hrane. Ali neke stvari nas zabrinjavaju, pogledajte što se dogodilo s cijepljenjem. U Francuskoj 40 posto ljudi misli da su cjepiva otrovna, to je katastrofa. Jako je opasno znanstvene dokaze smatrati samo još jednim mišljenjem. Ako počnemo sumnjati u znanstvene metode vratit ćemo se u Srednji vijek.
