Jelovnik za ručak postao je jak argument mnogih zagrebačkih restorana. Vinodol svaki tjedan mijenja meni za ručak, koji se sastoji od deset do petnaest jela. Noel također svaki tjedan izlazi s novim troslijednim jelovnicima za ručak, Bistro Esplanade lunch menije mijenja dnevno, dok Carpaccio gotovo da živi od svoje famozne crne ploče, čiji sadržaj nikad nije posve isti.
Posebni jelovnici za ručak postali su obvezni dio naše restoranske ponude, pošto su se restorateri uvjerili da gosti u vrijeme ručka žele jesti brže, jeftinije i jednostavnije nego za večeru.
Bruschette s babaganoushom
Osim ovih značajki, ključni element svih menija za ručak jest da se stalno mijenjaju, jer ne smiju postati dosadni. Njihova je privlačnost je i u tome što stalno nude nešto novo. Dubravkin put prije nekoliko je godina uveo posebne karte za ručak koje su bile dinamične, seksi, s relativno jeftinim sezonskim jelima i koje su se mijenjale.
Naš jučerašnji posjet Dubravkinom putu pokazao je, nažalost, da taj ugledni restoran ima ozbiljan problem s konceptom ručka. Prvo, premda Dubravkin put meni za ručak načelno mijenja svaka dva tjedna, karta koju smo jučer dobili doima nam se nešto starije, budući da redovito pratimo menije na njihovoj web stranici. Ako karta doista jest starija , to više nije karta za ručak. Ona naprosto ne ispunjava jedan od glavnih kriterija, stalno novu ponudu jela.
Juha od buče
Drugo, jelovnik za ručak Dubravkinog puta sadržajno je krivo koncipiran. Od devet glavnih jela, dva se baziraju na prsima peradi (dakle na dosadnom mesu, ako ne koristite baš Poulet de Bresse). Dva jela baziraju se na teletini, dok uopće nema govedine ni svinjetine, kao obveznih žanrova u sastavljanju menija.
Treće, ovaj je meni vrlo uvjetno sezonski. Okej, tu su juha od buče i tart od jesenskog povrća, no vrganja i lisičarki nema ni u tragovima premda ih je ove sezone bilo u izobilju.Tek se uz teleće obraze spominju nespecificirane šumske gljive. Među desertima nema kestena, iako smo usred sezone kestena. I četvrto, barem jedno jelo ne zadovoljava prezentacijske standarde restorana kao što je Dubravkin put.
Domaći kruh
Ručak smo započeli dobrom juhom od buče i odličnim bruschettama s babaganoushom i bresaolom. Bruschette su bile najbolje jelo dana. Zatim smo dobili ukusnu i vrlo mirisnu skušu u škartocu i vrlo sporne scallopine s ječmom. Prezentacijski, scaloppine su se doimale kao svijetlosmeđa amorfna masa nečeg neidentificiranog, što je vidljivo na fotografiji.
Scaloppine s ječmom i umakom od kapara
Tako dizajnirano jelo primjereno je jeftinijim bistroima, a ne restoranu visoke klase. Kad je, pak, riječ o kvaliteti tog jela, jedan je odrezak bio vrlo žilav, dok je umak usprkos kiselini ostavio težinu u ustima.
Dubravkin put zasad nećemo ocijeniti, jer moramo probati i večernji, mnogo ambiciozniji jelovnik. No, meni za ručak zaista bi se morao rekoncipirati i često mijenjati. Vinska karta Dubravkinog puta jedna je od tri ili četiri najbolje u Hrvatskoj, a servis je bio uobičajeno besprijekoran.
