U konzervativno uređenoj kušaonici vinarije Bertani u mjestu Grezzana na rubovima Verone, najviše plijeni konzervativizam u vinu. U velikoj su vitrini smještene buteljke sa svim berbama amaronea, najpoznatijeg Bertanijeva vina. Baš sve berbe, od 1958. godine do aktualne 2009. I sve su etikete posve iste (uz iznimku nekih zakonskih termina koji su se morali nadopisivati na etiketama).
Kod Bertanija to nije lijenost, nego osviješteni stav. Oni su tradicionalisti i konzervativci u pristupu vinima. Po tome nas je posjet Bertaniju podsjetio na lanjski obilazak kultne talijanske vinarije Quintarelli na brdima iznad mjesta Negrar blizu Verone, gdje se buteljke i danas umataju u novinski papir, kako je to zahtijevao pokojni Giuseppe Quintarelli, čovjek koji je od amaronea napravio luksuzno svjetsko vino.
Više je nego signifikantno, i donekle kontradiktorno, što se baš u slučaju amaronea toliko inzistira na tradiciji, budući da je amarone relativno novi tip vina nastao tek poslije Drugoga svjetskog rata. Međutim, kuće poput Quintarellija koji je i dalje u obiteljskom vlasništvu, i Bertanija koji unatrag nekoliko godina pripada velikoj farmaceutskoj korporaciji, glorificiraju tradicionalizam, kako bi svoja vina izdvojili iz oceana masovnih i sve jeftinijih amaronea koji polako preplavljuju europska i svjetska samoposluživanja.
Amarone della Valpolicella ne može, naime, biti jeftino vino. Amarone se načelno proizvodi od tri sorte grožđa: corvine, rondinelle i molinare, isključivo s brdovitih vinograda (Bertani ne koristi molinaru).
Poslije berbe koja mora biti ručna, tradicionalni pristup nalaže da se grožđe 90 do 120 dana suši na rešetkama od bambusa, bez korištenja toplog zraka ili bilo kakvog drugog umjetnog ubrzavanja dehidracije. Pa tek zatim, negdje u siječnju u godini nakon berbe, počinju maceracija fermentacija.
Tradicionalni pristup također nalaže da vino ne smije vidjeti barrique, nego pet do osam godina odležava u velikim starim bačvama od slavonskog hrasta. U stvarnosti, mnogi moderni proizvođači amaronea, uključujući i neke najskuplje, ubrzavaju proces sušenja grožđa, koriste novi hrast ili manje bačve i puštaju vino na tržište nakon četiri ili pet godina.
Bertani spada u onu malu, vrlo ekskluzivnu grupu vinarija koje se u svojim prestižnim vinima drže isključivo tradicionalnih metoda, što žele pokazati i stalno istim etiketama. U vinariji su nam rekli da im ne pada napamet mijenjati dizajn boce svog tradicionalnog amaronea.
Kako bi zadovoljili potrebe tržišta, u promet puštaju mlađi amarone s posebnom oznakom Valpantena, po istoimenom položaju u Bertanijevom vlasništvu. Valpantena je naprosto drukčija i bitno jeftinija varijanta prave stvari.
A prava stvar, kako smo se uvjerili u Bertanijevoj kušaonici, nema rok trajanja. Probali smo, među ostalim, Bertanijev amarone iz 2003. godine, koji je toliko mladolik da se doima kao da je došao iz 2013, berbe koja još odležava u velikim bačvama u Grezzani.
Mladolik znači da 2003. posjeduje duboku purpurno crnu boju, da je još prepuna višanja, trešanja i pečenih šljiva, da se tanini nisu dokraja rastopili (srećom, vrlo su zreli) te da se ovo vino doima toliko svježe da bismo uz dobar steak mogli popiti cijelu buteljku, usprkos oko 16 posto alkohola.
Glavni Bertanijev enolog Andrea Lonardi često govori kako je tradicionalno proizvedeni amarone doslovno bezvremenski. Mi nismo imali sreću probati, recimo, 1967. godinu o kojoj su neki američki novinari ove godine napisali bezuvjetne hvalospjeve.
Amarone della Valpolicella sam je vrh Bertanijeva širokog portfolia, koji obuhvaća niz tipičnih crnih i nešto manje tipičnih bijelih vina. Među crnim vinima osobito se ističe valpolicella ripasso, koja se dobiva tako da osnovno vino odležava na kožicama amaronea.
Valpolicella ripasso kombinira vibrantnost vina za pizzu i burgere s punoćom ozbiljnih vina iz Veneta. Bazična valpolicella, vino zaista idealno za pizzu i burgere, spada pak među potencijalno omiljena ljetna pića. Ona kao da spaja tipične značajke chiantija, poput visoke kiseline, dobre strukture i aroma tamnog voća, s lakoćom i neobaveznošću bardolina.
Bardolino je vino svijetlocrvene boje, koje se prije tridesetak godina masovno izvozilo u Sjedinjene Države kao crno vino za žeđ. Kasnije je bardolino kao brand upao u velike probleme, pa se sada uglavnom prodaje na lokalnoj sceni. No, u Bertaniju su nam rekli da potražnja polako raste.
Među bijelim vinima osobito nam se svidio soave u boci za rizling, s oznakom Vintage Edition. Soave, koji se proizvodi od sorte garganega, u Bertanijevu vintage izdanju je polusuho vino zlatne boje jer je dio cuveea maceriran, s jako bogatim mirisima žutog voća.
Vintage Edition zapravo je podsjetnik na činjenicu da je baš Bertanijev soave bio jedno do službenih vina na krunidbi engleskog kralja Georgea, oca kraljice Elizabete II. davne 1937. godine. Vintage Soave iz 2016. spada među najkompleksnija bijela vina iz sjeverne Italije, u zaista žestokoj konkurenciji.
Bertanijev glavni enolog Andrea Lonardi
Vinariju Bertani 1857. godine osnovala su braća Giovan Battista i Gaetano Bertani. Gaetano je učio vinogradarske i vinarske tehnike u Francuskoj. Samo trinaest godina kasnije, veronska poljoprivredna Akademija proglasila je Bertani uzornim imanjem. U dvadesetom stoljeću Bertani je postao jedna od prvih vinarija iz Veneta koja je buteljirala veći dio proizvodnje.
Poslije Drugog svjetskog rata vina su se počela masovno izvoziti. A prva berba Amaronea donijela je Bertaniju globalnu slavu. Prije desetak godina obitelj je upala u financijske probleme, pa su Giovan Battistini i Gaetanovi nasljednici odlučili prodati vinariju i vinograde.
Poslije dulje potrage pronađen je kupac, velika farmaceutska tvrtka Angelini. Tri godine nakon akvizicije, novi vlasnici su 2014. osnovali Bertani Domaines, grupu koja uz Bertani obuhvaća još nekoliko poznatih talijanskih vinarija poput San Leonina iz Toscane i Fazi Battaglie iz Marchea. Bertanijev glavni enolog Andrea Lonardi proizvodni je direktor cijele grupe.
U podrumima u Grezzani uvjeravali su nas, međutim, da se za sam Bertani ništa nije promijenilo. Amarone i dalje odležava svojih šest do sedam godina u velikim bačvama od slavonskog hrasta, a grožđe za amarone i dalje se suši prirodno, od 90 do 120 dana. I nema nikakvih naznaka promjena. Što je u ovom slučaju dobro.
U Hrvatskoj se trenutno može kupiti Amarone iz 2008. godine (uvoznik je Pago Croatia) koji je istodobno prepun energije i voća, ali i baš plemenito dubok i gust. Riječ je o jednom od idealnih vina za prvi snijeg.
