Da se razumijemo, nitko državnim službenicima ne može osporiti pravo da kontroliraju provedbu zakona i propisa u bilo kojem poslu, pa tako i u proizvodnji hrane. Ali, postoje načini kako se to radi. A prepad desetak carinika i poreznika na festival maslinova ulja koji se prošli tjedan održavao u Vodnjanu, ne da nije način provođenja zakona i propisa, nego je zaista riječ o prvorazrednom skandalu s dubinskim porukama. Evo zašto.
Prvo, riječ je o najvažnijoj godišnjoj manifestaciji u čast jednog od najvažnijih hrvatskih prehrambenih proizvoda. Ta manifestacija zaslužuje bespogovornu državnu potporu, ne samo formalnu nego i stvarnu, a ne racije koje pokazuju da dio državne uprave nema ni najmanje poštovanja prema ljudima koji zaista stvaraju nove vrijednosti u ovoj zemlji.
Drugo, golema većina izlagača na vodnjanskom sajmu mali su poduzetnici, koji su krvavim radom, stalnim učenjem i inovacijama od Istre stvorili najbolju maslinarsku regiju na svijetu. Najbolju na svijetu! Umjesto da se ti ljudi respektiraju i da im se stalno pomaže, pojedine državne službe unaprijed ih tretiraju kao potencijalne kriminalce. Carinsko-poreznički napad bio je, dakle, usmjeren na male i dokazano svjetski uspješne proizvođače koji se ne mogu braniti (za razliku od velikih kompanija).
Treće, hrvatski su supermarketi, kad je već riječ o zakonima i propisima, prepuni lažno označenog maslinova ulja, bilo da je riječ o porijeklu ili o razini kvalitete. Nismo, međutim, zabilježili slučaj da nadležne službe u velikim diskontnim lancima plijene palete tih falsificiranih ulja, ili da u velikim hotelskim lancima oduzimaju graševinu koja se prodaje kao slavonska a zapravo dolazi s Kosova, što je vrlo lako dokazati.
Ciljevi državne represije, barem kad je riječ o sektoru proizvodnje hrane i pića, kao i o ugostiteljstvu, uvijek su isti. Riječ je o manjim poduzetnicima, koje država doslovno svakodnevno maltretira, kako postupcima poput skandala u Vodnjanu, tako i zakonskim aktima poput PDV-a za restorane. Takav odnos prema manjem privatnom biznisu pokazuje da hrvatska državna uprava ne razumije važnost malog poduzetništva u tom sektoru, ali i da se cijeli sektor unaprijed smatra suspektnim i nedostojnim profesionalnog i respektabilnog tretmana.
Riječ je, zapravo, o dubokoj mentalnoj pogreški, koja u hrvatskoj državnoj upravi postoji još iz komunizma, i koja zapravo vlada među različitim političkim elitama, neovisno o njihovoj političkoj orijentaciji. Državna uprava naprosto se boji malog privatnog poduzetništva, jer u njemu ne može partnerski sudjelovati (kao što se s različitim interesima može, partnerski povezivati i umrežavati s velikim tvrtkama) jer ga zapravo ne može kontrolirati.
Takav je stav države prema biznisu katastrofalan, pa stoga nije čudo da Hrvatska iz godine u godinu propada na svim mogućim međunarodnim listama konkurentnosti i slobode poduzetništva.
