Istra je ponovo proglašena najboljom maslinarskom regijom na svijetu. Hrvatska vina ove su godine osvojila 12 zlatnih medalja na najvažnijim svjetskim natjecanjima. Hrvatski sirevi redovito osvajaju medalje na vodećim međunarodnim izložbama, na jednom od najjačih svjetskih ocjenjivanja u Bergenu ovog mjeseca, osvojili su ih desetak, uz dva super zlata.
Izvoz ribe neprekidno raste, a tune iz naših uzgajališta ove su se godine probile na jelovnik Nobua, prestižnog globalnog lanca japanskih fusion restorana. Istarski bijeli tartuf drugi je najcjenjeniji na svijetu, odmah iza sjevernotalijanskog. Naposljetku, neke hrvatske craft pivovare ulaze u uzak izbor najboljih malih pivovara na svijetu, u konkurenciji koja se danas broji u desecima tisuća.
Sve ove činjenice pokazuju da bi hrvatske industrije hrane i pića mogle biti međunarodno više nego konkurentne, te da je riječ o potencijalno najboljim hrvatskim industrijama uopće. Ali, samo potencijalno.
Dvije su grupe razloga zbog kojih se taj potencijal još dugo neće realizirati. Prvu grupu čine famozni državni razlozi. Umjesto da pomaže male butikne proizvođače, država ih redovito maltretira, kao što smo vidjeli prošli tjedan na festivalu maslinovih ulja u Vodnjanu. Država, nadalje, nije učinila baš ništa da bi pomogla organiziranom izvozu i promociji hrvatskih vina, pa se tako zlatne medalje sa svjetskih natjecanja ne pretvaraju u izvozne rezultate.
Nadalje, svojom otvoreno protuugostiteljskom i prilično destimulativnom turističkom politikom, država dovodi u teži položaj proizvođače vrhunske robe ( jer restorani i hoteli imaju manje novca za food cost) a potiče veću potrošnju jeftine, drugorazredne uvozne ili domaće robe. Za drugu grupu razloga zbog kojih hrvatska prehrambena industrija još nije ni blizu ostvarenju svog punog potencijala, krivi su sami proizvođači.
Situacija je osobito problematična u mesnoj industriji, gdje većina većih proizvođača na tržište plasira niz zaista loših artikala, često po nerealno niskim cijenama (jedna je velika tvrtka nedavno prodavala mala pakovanja suhomesnatih proizvoda za 2,99 kuna!) pa ih onda pokušava prodati velikim ulaganjima u reklamu.
Utrka u rušenju cijena suhog mesa potpuno je uništila hrvatsku industriju pršuta kao moguću značajnu tradicijsku gastronomsku atrakciju. Domaći pršuti nikad nisu bili jeftiniji, i nikad nisu bili gori.
Štetna državna politika i kratkovidne strategije pojedinih velikih tvrtki, nažalost sprečavaju hrvatsku prehrambenu industriju da zaista postane svjetski relevantna (ne po količinama, naravno, nego po kvaliteti i originalnosti). A turistička zemlja poput naše morala bi se prirodno oslanjati na vlastitu proizvodnju vrhunske hrane i pića.
