U srijedu popodne obišli smo najmanje pedesetak adventskih kućica na Trgu bana Jelačića, na Zrinjevcu i na klizalištu (nismo bili na Europskom trgu i na Strossmayerovom šetalištu). Od tih pedesetak kućica, više od trideset prodaju kobasice. I to uglavnom kobasice jedne te iste firme, s jednim te istim repertoarom i sa sličnim cijenama. Takav je pristup prodaji ulične hrane u mjesecu kad bi se trebalo najviše zaraditi, potpuno besmislen.
Kao što bi bilo besmisleno da je McDonald’s otvorio dvadeset štandova zaredom na relativno malom prostoru. Centar Zagreba, ne računajući Fuliranje, doima se kao golema izložba uniformiranih kobasica. Čak i oni koji ne peku kobasice tvrtke koja ove godine dominira Adventom, na Trgu, Zrinjevcu i kod klizališta opet peku kobasice. Osim kobasica, tu su još fritule i germknedle.
Jedini znak originalnosti među prodavačima hrane na te tri središnje lokacije vidjeli smo u kućici slastičarnice Amelie na Trgu koja ima stvari poput deserta od jabuka u tortilji, macaronse ili kesten pirea s meringueom, i kraj Umjetničkog paviljona gdje se prodaju još i Street Sarme i raclette. Stoga nije neobično što je oko četiri popodne Zrinjevac izgledao poluprazan, te što se ni ispred kućica na Trgu nije stvarao osobiti red, dok je s druge strane Fuliranje već bilo skoro zakrčeno gladnim i znatiželjnim gostima.
Jedna od rijetkih kućica na trgu s različitom ponudom od ostalih
Fuliranje je ove godine puno maštovitih pristupa street foodu, relativno dobrih izvedbi i odličnog pakiranja. Fuliranje izgleda kao vibrantni velegradski događaj s jasnim usmjerenjem, dok mnoge kućice na drugim lokacijama u centru izgledaju tek kao više ili manje sjajni (ili blijedi) blagdanski ukrasi.
Ni na jednom dosadašnjem Adventu nije došlo do tako izraženog kontrasta između ozbiljnog pristupa poslu kakav se vidi na Fuliranju, i usputnog i rutinskog pristupa poslu kao što su kućice s hranom na Trgu, Zrinjevcu i na klizalištu. Rezultati takvih razlika u pristupu vidljivi su golim okom svakog popodneva i svake večeri.
