U izboru 12 najboljih crnih vina s prostora bivše Jugoslavije koji je u novom broju objavio Decanter, našao se samo jedan plavac, i to onaj britanske master of wine Jo Ahaerne. To se vino s Hvara drastično razlikuje od većine drugih plavaca.
Prošle su godine hrvatska vina na Decanterovim Svjetskim nagradama osvojila čak 12 zlatnih medalja, i među ovih dvanaest našlo se tek jedno crno iz Dalmacije. Radi se o Korlat Syrahu iz 2014. godine, dakle o internacionalnoj a ne autohtonoj sorti.
Dalmatinska su crna vina osvojila zapanjujuće malo velikih svjetskih priznanja. S druge strane, Hrvatska doslovno oduvijek živi u uvjerenju da su dalmatinska crna vina sam vrh naše vinske produkcije.
Uostalom, Dingač je prvo vino na području SFRJ koje je dobilo status čuvenog vina i posebnu zaštitu, a danas mnogi slovenski vinari, koji dobro poznaju i naše terroire, po ljeti s čežnjom udišu za vinogradima na Hvaru ili na Pelješcu.
O čemu je, dakle, riječ? Zašto zapadna profesionalna javnost ne respektira dalmatinska crna vina?
O tom smo problemu više puta razgovarali i s niz istaknutih britanskih vinskih publicista. i uvijek smo dobivali gotovo iste odgovore. Svi tvrde kako su dalmatinski plavci prealkoholni i predžemasti, da su njihovi tanini često zeleni, da vinima nedostaje svježina te da su mnoga tehnički pogrešno napravljena.
Uz to, postoji i načelna skepsa prema plavcu malom kao glavnoj dalmatinskoj sorti za vrhunska vina. Neki od najistaknutijih engleskih vinskih kritičara i sommeliera s kojima smo razgovarali, smatraju da babić ima puno veći potencijal za proizvodnju relevantnih svjetskih vina. Čini nam se, ustvari,da se ovdje radi o nekoliko problema, koji su međusobno neizbježno povezani.
Prvo, činjenica je da je masovna proizvodnja crnih vina u Dalmaciji i dalje na relativno niskoj razini, i da je previše nepažljivih proizvođača koji turistima prodaju loša vina za razmjerno velik novac .
Drugo, činjenica je da je plavac komplicirana sorta, jer na jednom grozdu zaista možete imati i već prosušene i zelene bobice; plavac zahtijeva strahoviti rad u vinogradu.
Treće, Dalmacija nema ni jedno masovno dostupno vino temeljeno na plavcu koje se prodaje za mali novac koji se može svakodnevno izdvojiti i to limitira popularnost plavca kod kuće.
Četvrto, visoke cijene plavaca iz vremena prije krize učinile su ta vina nepopularnima i u hrvatskim restoranima izvan Dalmacije i ponekih specifičnih enogastro enklava u Zagrebu.
Mnogi vodeći domaći restorateri otvoreno kažu da je plavac danas najteže prodati (otkako je, pak, hvarski Ivan Dolac pametno smanjio cijene, prodaja se bitno poboljšala.)
S druge strane, upravo je plavac kao sorta unatrag desetak godina doživio strahoviti kvalitativni napredak koji demantira većinu negativnih stranih predrasuda o južnohrvatskim vinima.
Stagnumi, Toljevi Dingači, pojedine berbe Bure ili najbolji Stinini plavci, kao i Tomićeva vina s oznakom Veliki plavac mali, elegantna su i kompleksna vina, od potpuno zrelog grožđa, bez one teške džemastosti, vrlo autentična i puna terroira. Ta su vina dokazala da mogu fenomenalno odležavati, na tržištu je trenutno Stagnum iz 2008. koji je svjež kao da je pet ili šest godina mlađi.
Međutim, predrasude o starinskim, džemastim a nezrelim plavcima i dalje su vrlo čvrste, jer ih nitko organizirano ne suzbija.
Žalosno je, a sada se vidi i koliko opasno za sam proizvod, što dalmatinski vinari dosad nisu uspjeli formirati efikasnu organizaciju koja bi se bavila sustavnim promoviranjem vrijednosti plavca, kao i nadzorom kvalitete vina svih značajnijih proizvođača vina od plavca malog.
Plavcu, više nego bilo kojem drugom vinu i sorti u Hrvatskoj, hitno treba regionalna, dakle dalmatinska Vinistra, koja bi sustavno promovirala tu najvažniju hrvatsku crnu sortu i kontinuirano nadzirala razinu kvalitete. Jer, plavac već sada može ponuditi nekoliko svjetski vrijednih vina, a potencijali za proizvodnju puno međunarodno zanimljivih crnih vina u Dalmaciji su doista bezgranični .
Ovdje u jednadžbu o plavcu moramo uvesti još jedan važan faktor. Usprkos lošim reakcijama i brojnim predrasudama zapadne stručne javnosti, pojedini vinari uredno plasiraju plavac na inozemna tržišta.
Miloš redovito izvozi u Sjevernu Ameriku, Stina izvozi širom svijeta, Bura skoro sav svoj Dingač plasira u Sjedinjenim Državama, dok neki drugi proizvođači iz Dalmacije prodaju važne segmente svoje produkcije na azijska tržišta. U ukupnoj hrvatskoj uvozno-izvoznoj vinskoj bilanci te se brojke ni ne vide, ali one su bitan izvor prihoda za vinarije koje uspijevaju izvoziti.
Plavac se, dakle, zbog svoje autentičnosti i zaista rastuće kvalitete, može prodati i bez zlatnih medalja i međunarodnih trofeja, ali u limitiranim količinama.
No, dugoročno gledajući, jasno je kako je nova afirmacija plavca malog glavni strateški zadatak cijele dalmatinske vinske industrije.
