Jučer smo u Bastionu No. 19 u Masarykovoj ulici pili Bessi SOL. Bessi je kupaža grüner veltlinera, bijelog pinota, scheurebea i rizlinga koju proizvodi austrijski farmer, samouki vinogradar i vinar Michael Gindl iz vinske regije Weinevirtel. Gindl posjeduje certifikat Demeter za biodinamičku proizvodnju i mnogi ga smatraju guruom holističkog pristupa vinu.
U njegovim gusto zasađenim vinogradima trava visoko raste, sav se posao obavlja uz pomoć tri konja, bijele se sorte uglavnom maceriraju, sumpor se koristi u minimalnim količinama, dok se neintervencionizam u podrumu podrazumijeva.
Bessi je fenomenalno, vibrantno, pomalo sirovo ali snažno koncentrirano vino, koje svojom kiselom kičmom i aromatikom podjednako odaje glavnu sortu i terroir Bessi je uzbudljiva i briljantna. Ozbiljno svjetsko vino u svom žanru. A u Bastionu košta samo 39 kuna za čašu.
Prije Bessi, u Bastionu smo popili nekoliko čaša baznog šampanjca vinarije Jacques Lassaigne, iz Montgeuxa.
Montgeux je malo selo sa svega 208 hektara vinograda i s puno južnih ekspozicija, a Lassaigne je s nekih 55 tisuća boca godišnje vjerojatno najpoznatiji lokalni proizvođač. U njegovim šampanjcima, koji se temelje na chardonnayu (pretjerano entuzijastički promotori Montgeuxa govore o tom cruu kao o Montrachetu u Champagni).
Iako uglavnom nemaju dosagea, Lassaigneovi šampanjci nisu ni grubi ni prazni na srednjem nepcu, nego su sočni, zaobljeni, elegantni, prepuni citrusa i cvijeća, baš kao što to trebaju biti klasični veliki blanc de blancs šampanjci. Čaša Lassaignea u Bastionu košta samo 69 kuna.
I sad bi mogli nabrajati još čitav niz talijanskih, austrijskih, mađarskih i francuskih vinara o kojima se u svjetskim medijima pišu ushićeni, apologetski tekstovi, koje veliko svjetsko tržište uglavnom još nije prisvojilo, a čija se vina, eto, uredno toče u zagrebačkom Bastionu po cijenama koje su više nego prijateljske, i u društvu konobara koji znaju skoro sve o tim neobičnim buteljkama.
Bastion 19 postao je unatrag dvije ili tri godine međunarodno relevantan hotspot za prirodna i terroirska vina uglavnom manjih europskih vinarija. Zaista ne znamo mnogo mjesta u Hrvatskoj koja su u svom žanru toliko relevantna: Bastion je za scenu prirodnih vina jednako značajan kao što je u svojim najboljim danima to bio Eurokaz za moderno kazalište .
Upravo je fascinantno da to žarište najavangardnijeg segmenta svjetske vinske industrije opstaje u naizgled običnom kafiću. Bastion je, naime, prostor od nekih tridesetak kvadrata, uređen baš kao tipični gradski kafić, u kojem studenti s obližnjeg Pravnog fakulteta piju kavu ili čaj, vjerojatno ne znajući što Bastion zapravo nudi.
No, navečer se u Bastionu održavaju promocije uzbudljivih stranih i domaćih vina, koje se na društvenim mrežama najavljuju u haiku formi. Bastionova večernja publika ondje dolazi zbog vina i kad nema promocija, o čemu svjedoči niz kreditnih kartica na Bastionovim vratima. Obični kafići ne primaju Amex, jer im se to ne isplati. Ali, kafići koji zapravo prodaju šampanjce, oranže ili najbolja hrvatska vina poput Stagnuma i Claijevih buteljki, ipak moraju držati kartice.
Osim inovativne, bogate i atraktivne selekcije vina koja se, za razliku od vinske karte u čuvenom londonskom baru Terroirs, konstantno mijenja, Bastion drži i niz hrvatskih i uvoznih craftova, od Pozoja do Sierra Nevade, kao i solidan izbor jakih pića.
Šteta je što ne pripremaju barem elementarne snackove, ali prostor je toliko skučen da im se to može oprostiti. Bastion je jedna od onih gradskih institucija, poput Esplanade ili Noela (premda je filozofijom, feelingom i cijenama na suprotnoj strani) koje stvaraju dojam bi Zagreb katkad mogao biti pravi velegrad.
A ovo je kratki izbor haikua kojim se u Bastionu najavljuju vina
Ogoljeni sistemi,
rebus – krivica.
Umom kroz tunel, zraka.
Francuska konekcija =
Istarska veza.
Italia kroz trbuh.
Zemlja Mars crveni se.
Pod suknjom noge.
Vjetar štiklom bode dah.
