Komarna spada među spektakularnije lokacije južne Dalmacije. Smještena iznad mora odmah do bosanskohercegovačke granice, s fantastičnim pogledima i jakim vjetrovima, Komarna je unatrag desetak godina postala novo poželjno hrvatsko vinogorje sa zaista velikim potencijalom.
Na Komarni vinograde ima i Ernest Tolj, no prva suvremena vinarija koja je pokrenula profesionalnu proizvodnju grožđa na stjenovitim padinama iznad mora i ispred Neuma jest kuća Rizman, nazvana po nadimku Mihovila Popića, starog vinogradara iz Opuzena koji je na Komarni uzgajao grožđe prije više od stotinu godina, i s kojim su vlasnici Rizmana izravno rodbinski povezani.
Vinarija Rizman osnovana je 2006. godine, a danas posjeduje dvadesetak hektara vinograda u ekološkom uzgoju (plus neodoljivi mali roadhouse gdje se s genijalnim pogledom na more i vinograde toče sva Rizmanova vina i Zmajsko pivo). Uoči Božića kušali smo Rizmanova glavnog vina, plavca Primus.
Tasting smo počeli Primusom iz 2009. godine čija puna, bogata rubinsko crna boja ne pokazuje tragove godina. Vino i dalje obiluje tamnim ljetnim voćem, neobično je svježe za odležane plavce, tanini su snažni a osjeti se i ponešto volatilne kiseline.
Primus iz 2009. ima 14 posto alkohola, što je najviše od sva četiri vina koja smo probali. Primus iz 2011. godine ostavio je, pak, uvjerljivo najsnažniji dojam. To je vino voćno slatko, s dugim aftertasteom, elegantno, zaokruženo, s mekim taninima i još uvijek prepuno šljiva, ljubičastih smokava i vruće ljetne zemlje. Čini nam se kako bi moglo trajati idućih desetak godina. Ono po čemu se berba 2011. razlikuje od drugih godišta jest ispunjenost srednjeg nepca, kao kod vrlo ozbiljnih međunarodnih vina. Naime, strateški je problem dalmatinskih crnih vina osjećaj šupljine na srednjem nepcu.
Primus iz 2011. s 13,9 posto alkohola nema taj problem. Naprotiv, posjeduje lijepu, linearnu, preciznu strukturu. Primus iz 2012. još je pomalo suzdržan. Čini se da je riječ o berbi koja se odvijala nešto ranije, jer to vino ima 13 posto alkohola, najmanje od svih uzoraka koje smo probali, a 2012. ostala nam je u sjećanju kao prilično vruća godina. Stječe se dojam da su Rizmanovi enolozi u 2012. pokušali napraviti elegantno, nerustikalno i pomalo suzdržano vino.
Naposljetku, berba 2015. je nešto robustnija, puna, sočna, s dobro pogođenom dozom hrasta i sa zrelim taninima koji se odlično slažu sa slatkim crnim voćem. Riječ je možda o najboljem Primusu do danas, uz 2011. (uz napomenu da 2015. treba još dvije do tri godine da bi postigla svoj optimum).
Rizmanovi Primusi stilski su značajno drukčiji od većine pelješačkih i otočkih plavaca. Oni imaju relativno visoke kiseline pa su vrlo svježi, katkad prilično elegantni te mogu dugo odležavati. Oni nisu ni agresivni, ni džemasti ni pretjerano tanični.
Sasvim je jasno da bi tako stilizirana vina, iza kojih stoje specifičan terroir i otvorena mogućnost ekološkog uzgoja (Primusi nose oznaku eko vino) mogla odigrati relevantnu ulogu u daljnjem razvoju dalmatinske vinske industrije.
