U utorak navečer u našem smo susjedskom supermarketu naišli na Graševinu Buhač iz 2018. godine. Ivan Buhač popularni je vinar iz Iloka, koji je unatrag pet godina dobio niz dobrih recenzija. Nije nas začudilo što vino dolazi iz lanjske berbe. I kod nas već postaje uobičajeno da se vina buteljiraju tri ili četiri mjeseca poslije berbe što je, uostalom, standardna praksa za određene kategorije vina u zemljama s razvijenijom vinskom scenom poput Austrije.
Iznenadila nas je, međutim, nespremnost Buhačeve graševine za tržište. Ona je, prvo, puna kvasaca, pa imate dojam kao da ste probali vino iz inoksa u podrumu, par dana nakon što je završila fermentacija.
Drugo, ona zasad nema nikakvo tijelo: tanka je kao slabije žlahtine. Možemo se samo nadati da će se za par mjeseci u boci vino stabilizirati i dobiti izraženiju teksturu i strukturu, jer zasad ne podsjeća na pravo vino nego na voćni sok s ponešto alkohola.
Željeli bismo pretpostaviti da nije riječ o nedovoljno zrelom grožđu ili o previsokim prinosima mladih loza. Budući da nema nikakvo tijelo, ovo je vino neupotrebljivo uz hranu: probali smo ga s blagim gruyereom, dimljenom oradom i najobičnijim slanim pistacijama. U sve se tri kombinacije vino potpuno izgubilo, pa zato ova recenzija ne sadrži uobičajenu podrubriku Gastronomska preporuka.
Jedine dvije dobre značajke mlade Buhačeve Graševine jesu naglašena svježina i puno primarnih aroma na nosu. No, graševina bi i u tako niskom rangu cijena ipak morala biti bar malo sadržajnija i plemenitija. Pogotovo kad dolazi iz bogatog iločkog vinogorja.
