Fast food industrija i u Hrvatskoj, kao i drugdje, ima relativno čvrsta pravila proizvodnje. Dva najvažnija proizvodna pravila industrije fast fooda jesu sto niži ulazni trošak hrane i činjenica da ta hrana ne može biti svježa jer se priprema u većim pogonima, pa se onda najčešće smrznuta razvozi u razne lokale ili food courtove u shopping centrima i tamo se podgrijava, prži, tostira ili baca na grill.
Fast food industrija se, dakle, bazira na unaprijed pripremljenim jelima napravljenima od što jeftinijih sastojaka, koje onda na prodajnim mjestima dovršava osoblje bez adekvatnog profesionalnog treninga što snižava i trošak radne snage.
To su glavni razlozi zbog kojih sva ona hrana koju vidimo u food courtovima Arene ili Cvjetnog ili City Centara izgleda i miriše grozno (uz tek ponešto iznimaka koji, međutim, izlaze izvan uobičajenog ranga cijena od 20 do 30 kuna za cijeli obrok). No, osim ovih temeljnih pretpostavki, postoje i one subjektivne. Većina pogona za proizvodnju hrane za shopping centre – bilo da je riječ o sendvičima, musakama, punjenim paprikama, tjesteninama ili fejkanoj etničkoj hrani, ne raspolažu nekima od osnovnih predispozicija za izradu barem donekle privlačnih proizvoda.
Tu mislimo na recepture i na dovoljan broj kuhara koji su kadri držati se tih receptura. Primjerice, prije par godina tvrtka koja u Zagrebu drži nekoliko desetaka fast food restorana raznih žanrova, angažirala je jednog od najuglednijih zagrebačkih chefova da podigne kvalitetu njihovih jela. Pokušaj nije uspio jer je cirkulacija radne snage kroz tu tvrtku bila tolika da nisu uspjeli standardizirati pripremu hrane po novim recepturama.
U ovom se slučaju barem pokušalo, dok se mnogi drugi zadovoljavaju zaista najminimalnijom razinom jestivosti, uz često sumnjive higijenske okolnosti. Sve to, međutim, ne smeta prometu domaće fast food industrije, jer je ona brojnim potrošačima naprosto neophodna, i jer Hrvati vikendima žive u shopping centrima i ondje masovno jedu.
U krajnjoj liniji, postoji i niža razina hrane čak i od onoga što nude hrvatski lanci brzih i jeftinih jela. Riječ je, naravno, o kebabima, koji su vrlo često tek slijepljeni ostaci životinja, nešto poput velike pečene industrijske paštete.
