Mi volimo okuse. Jake, neobične, hrabre i originalne. Pa zato u ozbiljnim supermarketima poput Eatalyja provodimo više vremena među policama s raznim muštardama, ukiseljenim povrćem, povrćem u ulju, maslinama, umacima i suhim gljivama, nego u mesnici s četrdeset dana odležanim steakovima.
Prije tri dana u tršćanskom smo Eatalyju, među ostalim, kupili kompleksnu, slatko kiselu muštardu s grubo naribanim hrenom i fantastično slatke cherry rajčice s crnim češnjakom u vrlo karakternom maslinovu ulju. Ni jedna ni druga teglica nisu bile skupe: oko pet ili šest eura za zaista gurmanske supermarket proizvode. Koji su, međutim, posve nedostupni u Hrvatskoj.
U našim, loše internacionaliziranim samoposluživanjima, možemo kupiti isprani pesto tvrtki poput Sacle, još gore tapenade i još mnogo bezukusnije “delikatese” s robnim markama poput vulgarno jakih ukiseljenih ljutika, nejestivih imitacija klasičnih umaka za pastu, ili sirovim češnjakom kontaminiranih srca artičoka. Suhe se rajčice prodaju u suncokretovu ulju, dok se za muštarde ne želi ni čuti.
Cijeli jedan segment ukusne i sofisticirane prehrambene industrije ne postoji na našem tržištu zato što ga domaći proizvođači naprosto ne proizvode, osim kad se radi o milijun vrsta inćuna i pola milijuna vrsta ajvara, dok supermarketi smatraju da naši kupci nisu dovoljno dobri za zaista ozbiljne proizvode. Hrvatski su supermarketi i dalje puno jači izvor depresije nego užitka u kupnji hrane.
