Prije tri tjedna vidjeli smo liste plaća jednog jadranskog hotelskog poduzeća. Ukupni iznos za plaće u protekle je tri godine porastao za više od dvadeset posto, premda nije bilo puno novih zapošljavanja. Plaća recepcionera u toj se tvrtki kreće oko 1000 eura, a vlasnici kažu da zahvaljujući dobrim poslovnim rezultatima imaju još nešto prostora za povišice, ali da ih smatraju besmislenima jer su realne plaće uspoređene s troškovima života u Hrvatskoj i u zemljama u koje se iseljavaju naši radnici, dosegle vrijednost sličnu kao na Zapadu.
Naš je sugovornik pri tome mislio na znatno više troškove stanovanja i zdravstva u Irskoj, Austriji i Njemačkoj, od tih troškova u Hrvatskoj. Usprkos tome, na nizu recentnih turističkih kongresa vrlo je jasno rečeno kako će plaće u turizmu nastaviti rasti. Takve su izjave davali predstavnici nekih od najvećih naših turističkih kompanija, uz jednostavnu argumentaciju: ako ne želimo da naši radnici odu u inozemstvo, moramo ih više platiti.
Što je okej, ali PDV na turizam i ugostiteljstvo i doprinosi na plaće u većini konkurentskih zemalja znatno su niži. U Italiji, primjerice, restorani plaćaju samo 10 posto poreza na dodanu vrijednost. Stoga i hotelska i restoranska industrija smatraju da se prostor za rast plaća može pronaći u smanjenju PDV-a što, međutim, nije realno.
Kad je, pak, riječ o najvišim položajima u restoranskoj industriji, jedan se prilično ugledni domaći restoran ovih dana susreo sa zahtjevima srednje poznatih chefova, za plaće od pet do sedam tisuća eura netto, za predstojeću sezonu.
Budući da nema matematike koja bi to mogla opravdati, vlasnici su odlučili zaposliti mlađeg, neafirmiranog chefa, pa ulagati u njegovu edukaciju. Sasvim je logično i dobro što je došlo do rasta cijene rada u turističkoj i restoranskoj industriji. Međutim, posve je nerealno očekivati da se ona izjednači s cijenom rada i zemljama koje imaju bitno veći BDP. A i ondje ta cijena nije toliko visoka kao što se misli. Standardna konobarska satnica u Irskoj kreće se oko deset funti.
